Tag Archives: kuda na ribolov

Salmo trutta

Bozic _ Pastrva 11.5kg 023

(photo by Danijel Šnajdar)

Lovim ribe već neko vrijeme i iako se skupilo nešto godina, mozak mi još uvijek dobro radi. Svejedno, ne mogu se sjetiti nijedne ribe koja me toliko zaintrigirala kao pastrva duga 91 cm i teška 11,5 kg ulovljena u izlovu na Lokvarskom jezeru, prikladno nazvana Štefica, jer je ulovljena na Štefanje 2013.g. I prije sam se susretao sa pričama o jezerskim pastrvama, ulovio jednu na Štikadi, drugu od 65 cm vidio i kada mi je na tadašnjem forumu Ribarske jedan od članova rekao da to nisu jezerske pastrve, nisam tome pridavao neku pažnju, niti sam tražio dodatna pojašnjenja. Nakon ovog monstruma sa Lokvi, dao sam si truda, kopao po netu, literaturi, zivkao ljude koji love pastrve duže od mene, da bi ti ljudi pak zvali učene ljude kojima ribe nisu hobi, već zanimanje i ovo što slijedi su neka saznanja do kojih sam došao.

Ja sam ribič, špiner, varaličar, blinkeraš i ako netko od biologa, zoologa, ihtiologa slučajno ovo čita, lijepo ga molim da nakon što prestane kolutat očima na kraju ovog znanstveno fantastičnog članka sjedne i napiše znanstveni članak, mi ćemo ga sa zadovoljstvom objaviti na ovim stranicama. Isto tako, spreman sam uvažiti sve ispravke netočnih navoda, potkrijepljene činjenicama, naravno. Mejl je spineri.com@gmail.com.

_MG_4970-Edit

Kao prvo, net je siromašan informacijama o jezerskoj pastrvi. Više podataka ćete naći o gavčici. Kao drugo, i to malo podataka što se da iskopati je nedorečeno, u nekim slučajevima i kontradiktorno. Tako na wikipediji npr možete naći podatak da se na Mrežnici povremeno ulovi salmonid koji domaći ribiči pogrešno zovu mladica, a u stvari je jezerska pastrva.

IMG_1731

Možda je autor mislio na neku od zlatovčica, jer se na američkim sajtovima za pojam lake trout veže vrsta Salvelinus namaycush. To je autohtona vrsta sjevernoameričkog kontinenta koja obitava u hladnim jezerima Kanade i Aljaske, a unesena je i u neke vode Europe. Naše vode su sredinom prošlog stoljeća poribljavane i vrstom Salvinus alpinus, koju neki nazivaju jezerskom zlatovčicom, a drugi pak, koji bi preveli englesko ime na hrvatski, arktičkom zlatovčicom. U zadnje vrijeme su jezerske zlatovčice u nas pronađene jedino u Plitvičkim jezerima.

_MG_8586

Mislim da je ovih nekoliko redaka sasvim dovoljno da se vidi kakva zbrka vlada oko pojma jezerska pastrva i da je vrijeme da se posvetim onoj zbog koje je ovaj članak napisan-jezerskoj pastrvi, tj jezerskom obliku potočne pastrve.

Za početak, potočna pastrva dolazi u 3 forme:

Salmo trutta m. fario

Salmo trutta m. lacustris

Salmo trutta m. trutta

_MG_4947-Edit

Salmo trutta m. fario je onaj najčešći oblik potočne pastrve koju susrećemo. Živi u hladnim potocima i gornjim tokovima rijeka i u nas je najrasprostranjenija od sva 3 oblika. U dobrim uvjetima naraste do 70-80 cm i 6-7 kg, mada sam prije par godina imao sreću da vidim neke požutjele fotke sa Une, na kojima su bile ribe duge preko metra i teške preko 10 kila po mojoj procjeni. Naravno da su takve ribe rijetke, one duge do 40-50 cm su najčešće. Na rijekama sa dobrom populacijom pastrve možete na potezu od 10 metara izvaditi 5 riba i svaka će biti drugačije ´ofarbana´. Zato ne čudi da se kroz povijest često događalo da znanstvenici misle da su otkili novu vrstu pastrve.

Salmo trutta m. trutta je morska pastrva. U Jadranu je rijetka, našao sam podatak da je prvi put ulovljena 1879. kod Vranjica (u blizini Splita, tj Solina), a od onda se rijetko spominje. U hladnim morima sjeverozapadne, a pogotovo sjeverne Europe je puno zastupljenija. Naraste do 1,4 metra i 20 kg po podacima s neta. Mrijesti se u rijekama u kojima se i izlegla, da bi nakon što dosegne 15-20 cm migrirala natrag u more i dobila prekrasnu srebrnu boju i crne točke. Zanimljivo je da ne migriraju sve ribe, već oko 75 % njih. Pri povratku na mrijest u rijeku, izgube tu srebrnu boju i postanu nalik ribama koje obitavaju u rijeci cijeli život. Nakon mrijesta ne ugiba kao što je slučaj sa lososom, već se vraća u more.

_MG_5941

Salmo trutta m. lacustris je oblik potočne pastrve zbog kojeg je nastao ovaj tekst.

Jedan od prvih podataka na koji sam naišao je da jezerska pastrva obitava samo u dubokim i hladnim alpskim jezerima. Što se, nakon malo dubljeg i duljeg istraživanja, pokazalo netočnim. Jezerska pastrva je oblik potočne pastrve prilagođen životu u jezeru. Od potočne se razlikuje morfološki (morfologija je grana biologije koja se bavi oblikom i građom biljaka i životinja), tj radi se o drugom fenotipu (fenotip je skup morfoloških i fizioloških svojstava organizma po kojima se prepoznaje neki organizam i po čemu je različit od drugih). Tako jezerska npr naraste puno veća od potočne, iako se radi o istoj vrsti. Najveća zabilježena u Hrvatskoj je ona iz Lokvarskog jezera, ulovljena za ispuštanja jezera 1968. godine. Težila je 25,5 kg i bila 124 cm duga. Zanimljivo je da je uz nju ulovljena i jedna mrvicu manja koja je imala nešto crvenih pjegi po sebi. Evo što o tome piše dr. Krešimir Pažur:

Tekst je iz 1969. godine, a cijeli možete naći na linku na kraju teksta. Prva rečenica dokazuje da se te 1969. mislilo da je jezerska pastrva drugačija vrsta od potočne. Za pretpostaviti je da su mnogi autori koji su pisali o pastrvama našli na sličan, zastario podatak i zbog toga je i nastala cijela zbrka oko jezerske pastrve.

Ja bih rekao sljedeće:

Jezerski oblik potočne pastrve prilagodio se na život u jezeru. Zbog obilja hrane raste puno brže od potočne u rijeci i ima manju glavu sa špičastijom njuškom na koju se nadovezuje nabijenije, masivnije tijelo u odnosu na potočnu iz tekuće vode. Kao što se vidi po primjeru iz Lokvi iz 1968., može narasti i preko 25 kg i 120 cm. Jezerska cijeli život provede u jezeru i u pritoke ulazi samo radi mrijesta. Mrijesti se i na plićim, protočnim dijelovima jezera- na vrhovima slapova npr, ili ušćima potoka. Srebrne je boje, kroz neko vrijeme gubi crvene pjege u potpunosti i ostaju samo crne koje sa godinama prelaze u nepravilne mrlje. Ukoliko za mrijesta zbog nepovoljnih uvjeta provede duže vrijeme u potoku, prilagodi se bojom podlozi i okolišu  pa postane smećkasta kao i morska.

Za kraj, jedna zanimljivost: ferox pastrva (oko koje se znanstvenici još uvijek ne mogu dogovoriti je li zasebna vrsta, ili jedan od mnogih oblika potočne pastrve, mada zadnja istraživanja upućuju na ovo drugo), po načinu života jako slična našim jezerskim pastrvama. Ona se sa 30-35 cm počinje hraniti ribom. Prsteni na ljuskama (nešto kao godovi drveta), pokazuju ubrzan rast- prelaskom na ishranu ribom, ferox pastrva u 4 godine dobije i do 5 kila. Najstarija zabilježena bila je stara 23 godine.

_MG_7866-Edit-2_MG_4866

Riba ulovljena 1968. godine u Lokvarskom jezeru, bila je duga 124 cm i teška 25,5 kg. Uz nju, ulovljeno je još 60-70 riba teških od 10 do 25 kg. Riječima dr. Pažura, te ribe mogle su biti stare koliko i samo jezero- 16 godina. Zbog svega pročitanog, nemam razloga sumnjati da u našim velikim jezerima (Lokvarsko i Štikada ponajprije) plivaju ribe stare 20-ak godina i teške 25-30, možda i više kg. Zadnje ispuštanje Lokvarskog dogodilo se 2001. godine. S obzirom da se to periodički ponavlja svakih 20-25 godina, bilo bi lijepo da pri sljedećem ispuštanju Lokvarskog jezera, koje bi se trebalo dogoditi za nekih 10-15 godina netko iz znanstvene zajednice obuče ribičke čizme do pasa i zagazi u blato i mulj Lokvarskog jezera u potrazi za jednom tridesetkom. Ukoliko nas bude, ekipa Spinera bit će tamo sigurno.

Linkovi:

http://www.npkrka.hr/buk/buk5/files/assets/seo/page14.html

http://www.lickosenjska.com/index.php/nacionalni-parkovi/plitvicka-jezera

http://www.ribe-hrvatske.com/index.php

http://www.balkan-trout.com/biblio.htm

http://www.wildtrout.org/content/about-trout

http://en.wikipedia.org/wiki/Brown_trout

http://hrcak.srce.hr/104837?lang=en

http://www.scotland.gov.uk/Topics/marine/marine-environment/species/fish/freshwater/ferox

 

Goran Pišćak NoName (with a little help from a friends.. pametnih i knjiških ljudi!)

Jesenska

_MG_2742-Edit

Dok se vozim cestom, tek tu i tamo se iz magle probiju svjetla auta što mi dolaze u susret i isto tako brzo magla ih opet proguta. I jezero je okupano u magli. Parkiram uz obalu, izlazim iz auta, već automatski slažem pribor. Poput zombija slažem štap, rolu na njega, provlačim špagu kroz vodilice, vežem sajlu, namještam kočnicu i na kopču stavljam spinnerbait. Toliko je već izujedan i izubijan da FT uzorak na krilcu postoji još tek u tragovima, boja s olova lagano otpada, a suknjica na njemu je tko zna već koja po redu. Dok je lopoč još u igri, on je apsolutni broj 1. U džepovima prsluka uz spinnerbaite još par žlica sa zaštitom od kačenja, nešto silikona na wormicama sa i bez otežanja na vratu udice i par voblera, više reda radi, da ih nervozno provučem gdje ih je provući moguće. Spreman sam, sam s ove strane jezera, na drugoj obali se kroz maglu tek nazire silueta ribolovca koji mirno sjedi uz svoje raube.
Dok hodam, otpalo lišće mi šuška pod nogama, a đonovi čizama propadaju u tanak sloj blata ispod. Da, jesen je definitivno tu, vrijeme kad se većina riba pojačano hrani da bi što lakše preživjela hladnu zimu. Stajem na prvu poziciju, s lijeve strane mi je jedan od par molića  već nagriženih zubom vremena, a ispred polje lopoča kojeg je hladnija voda i manjak sunčeva svjetla već prorijedilo pa se taj pojas da lijepo pretražiti spinnerbaitom. Prvi zabac je čim više desno, vodim varalicu pojasom između lopoča i obale u 2 pedlja vode nadajući se kakvom štukiru koji se tu negdje parkirao. Idući zabačaji su lepezasti, van na vodu pa u i kroz lopoč u nadi da će neka štuka zamijeniti moju varku za kedera koji traži kakvu takvu sigurnost između stabljika lopoča u plićaku. Zadnji zabačaj je tik uz nosač molića, a onda se penjem na njega pazeći da stajem na koliko toliko zdrave daske, izbjegavajući one trule. S njega mogu voditi varalicu uz granicu lopoča i čiste vode i to mi uskoro donosi upis. Nepravedna borba je ubrzo okončana, a malo zatim  se  (ne)sretni štukir brzinom metka vraća u varljivu sigurnost lopoča. Sljedeći pojas lopoča donosi mi jedno praćenje malo bolje štuke, no bez udarca. Mijenjam varalicu, na kopču stavljam neotežanog silikonca kojeg animiram tek kratkim trzajima  vrha štapa.

IMG_3154-2

Prvi prolaz ostaje nezapažen, ali drugi ju ne ostavlja ravnodušnom. Fascinantno je kojom se brzinom, naizgled niotkuda stvorila iza varalice i sada ju fiksira pogledom dok joj prsne peraje nervozno titraju. Na lagano odizanje silikonca s dna u trenu reagira napadom, polako se okreće i odlazi s varkom u ustima. Spuštam štap, otklapam rolu i dajem joj par sekundi fore da ga bolje primi, a onda udaram kontru. Osjećam pumpanje na štapu, ali ono traje svega par sekundi. Otkačila se. Wormica ju nije dobro probila, ili ju nije nikako probila… Najveće uvijek odu.. Palim cigaretu da se malo smirim, vraćam spinnerbait pa češljam mjesto sa još par zabačaja i krećem dalje. Još par štukira nije moglo odoljeti odbljesku krilca i pulsevima silikonske suknjice, a onda se na istoku, iza preoranog polja počelo probijati Sunce.
Magla se digla i dopustila Suncu da se okupa u jezeru. Deda s druge strane vadi već treću štukicu jedva u mjeri i sprema u čuvaricu. Sudbina im je bila zapečaćena još onog trenutka kad su se polakomile za babuškom manjom od dlana okačenoj na trokuki…

IMG_1746-Edit-4mm

 

 

 

Goran Pišćak NoName

Čabranka, dosanjani san

Zavojitom cestom koja vodi kroz Risnjak malo se penjemo, malo spuštamo od Delnica prema Čabru. Iz šume iskače srna, na tren zastane na cesti i vidjevši auto netragom nestaje natrag u šumi. Nešto kasnije u buffetu Klarić u Plešcu pijemo kavu dok čekamo dozvole. Malo zatim, evo nas na mostu kod ušća Čabranke u Kupu. U ribičkim krugovima malo tko nije čuo za Čabranku . Svake godine ta rijeka iznjedri pokoju trofejnu pastrvu, a one manje se niti ne spominju. Na Čabranci sam zadnji puta lovio prije 7-8, možda i više godina. Cherrywood 2,40 i arkica 9400 su mi onda bili najbolji prijatelji. O pastrvama nisam znao gotovo pa ništa. Svejedno, uz par netom ubačenih kalifa, prevario sam i prekrasnu potočaru od 44 cm. Na 0,20 špagu koju sam koristio na Savi i na Monarch-dokovog zandera od 4 cm u boji potočare. I dan danas se sjećam kamena ispod kojeg je 2 puta izlijetala za varalicom, da bi mi tek u trećem zabačaju dopustila da je prevarim, malo držim na suhom dok ju fotkam i nježno vratim rijeci. Sjećam se da sam se kao u groznici tresao od adrenalina još neko vrijeme, a vobler koji sam odrezao sa špage jer se sva zapetljala i koji sam joj izvadio iz usta čim sam ju ulovio da ju ne ošteti nimalo više no što je, više nikad nisam našao. Ribe koje su se tu i tamo pojavljivale po novinama zvale su me da posjetim Čabranku opet. Danas, nakon nešto ulovljenih pastrva, evo me opet tu sa Robijem, koji je osim na pastrve napaljen i na lipljane. Nešto me odmah vuče tamo kod onog kamena, ali kroz priču sa Klarićem doznajemo da ima dosta lipljana nizvodnije pa odlučujemo krenuti otamo. U ovoj rundi cherrywooda je zamijenio garbolinov ghetto rider, a arkicu daiwin luvias. Špaga je tanja, a i 0,20 predvez od fluorokarbona je tu. Čabranka je dosta niska, no ipak odmah u startu varam par pastrvica. Robi ostaje iza mene i po dubljacima kupa neke muhe u koje se ne razumijem. Ja u dubljaku sa slovenske strane vidim par dobrih riba koje prvo gađam leptirom, a onda i malim tvičem. Ne pokazuju apsolutno nikakvo zanimanje pa nastavljam dalje uvjeren da se radi o lipljanima.

[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]

U sljedećem dubljaku ista stvar, a onda iz treće rupe izlijeće pastrva, prati mi varalicu skoro do nogu i tu se okreće. Adrenalin radi svoje, drhtavim rukama kopčam zlatnu bubamaru dvojku, zabacujem, puštam da potone i počinjem povlačiti. Slijedi udarac koji promašujem. Palim cigaretu da smirim sebe i dam vremena ribi da se smiri. Vraćam megabassovu tonuću verziju x-55-ice na kopču i nakon par zabačaja i kraće borbe, pastrva mi luduje u plićaku pod nogama. Konačno riba u mjeri. Robi fotka, pjegava ljepotica je mirna taman za par fotki, a već u sljedećem trenutku iskače mi iz ruku i nestaje iza prvog kamena. Iako nema ni 30 cm vode, ne vidimo ju. Nevjerojatno.

Na ostatku terena varam još par nedoraslih primjeraka, a kod kamene brane uzvodno od ušća Gerovčice me jak udarac iznenađuje skroz, ipak udaram kontru, kačim ribu i par sekundi živim u uvjerenju da imam dobru pastrvu. Malo sutra. Klen od kojih 25-30 cm, spakirao je sve 3 kuke leptira u čube bez greške. Isti tren mi na pamet padaju one sjene iz dubljaka i zbrajam 2 i 2. Nisu to lipljani, nego klenovi. Vraćam se do Robija, pitam jel dobio kaj i pokazujem mu ribu. I njemu postaje jasno zašto još nije prevario nijednog lipljana. Pa zato jer bacaš klenovima, smijem se. Vraćamo se do auta, stajemo kod graničnog prijelaza i u dubljaku vidimo par ogromnih klenova, u rangu sa savskim mutantima.. Uz njih par pastrva i lipljana izgledaju smiješno. Uzvodnije nas lovi kiša, odjednom se iz vedra neba spustio ljetni pljusak pa prvo tražimo zaklon u autu, a onda se vraćamo kod Klarića. Cima nas da smo se uplašili 2 kapi kiše, pita jel bilo šta, a za klenove kaže da ih ima dosta zadnjih godina. Nakon popijene kave odlučujemo odloviti dio od mosta uzvodno. Prvih parsto metara ništa, a onda kako se rijeka na mjestima počela produbljivati, počela je i akcija. Iz jedne rupe mi 40-ka dvaputa napada varalicu, ali se ne kači, a još uzvodnije se jedna oko 30 zalijeće na varalicu, pogađa, ali nakon sekundu-2 otpada. Manji primjerci ne opraštaju zlatnoj bubamari, i Robi i ja svako malo zatežemo i oslobađamo pastrvice sa udica.

Uzimamo predah za klopu i predvečer smo kod ribogojilišta u Mandlima. Robi opet vadi mušičarac, a ja odlazim do onog kamena… Još uvijek je tu, ali voda je niža i nema pastrva raspoloženih za moje varalice. Uzvodnije varam još par manjih primjeraka pa se vraćam do Robija. Imao je lipljana preko 40, ali mu se pod nogama otkačio, a jednog manjeg i kalificu je uspješno priveo. Ja sam očekivao više kalifornijskih, za cijeli dan tek jedna me malo iznenađuje. Polako se mrači pa se pakiramo. Taman smo se presvukli kad se do nas dovezla crna astra. Dečko naših godina izlazi iz auta, poslao ga je Klarić da nam pokaže ribu, kaže. Iz bunkera vadi crnu vreću. Kad sam vidio obrise u vreći, mislio sam da je mladica. Otvara vreću, nazire se glava, vadi ribu, ja otvaram usta u šoku i tako ostajem koju sekundu…

Pastrva! U rukama drži preogromnu potočnu pastrvu. Onako u šoku, na prvu ju šacam na 4-5 kila, cura koja je bila s njim kaže da su ju vagali i da ima 6,9 kg i 70 cm! Robi ga već fotka kraj vode, ja mu čestitam, odmah pitam di i na kaj i cijelo vrijeme tresem glavom u čuđenju… Njih dvoje odlazi i još jednom se klanjam dečku (majstor se zove Danijel) i njegovom ulovu. Robi i ja se gledamo blago telećim pogledom, a uz pivo kod Klarića to se nastavlja. Klarić sjeda do nas i uz smiješak pita kae, dečki? Kaj kae, ljudi ulove šarana od 7 kila pa su sretni, sa takvom štukom, ili mladicom su presretni, a ovaj je klepio toliku pastrvu, eto kae! Mi imamo sreće da smo bili na pravom mjestu i u pravo vrijeme i vidjeli to čudovište. Najteža pastrva ulovljena u Čabranci u zadnjih tko zna koliko godina, a možda i ikad. Uz još jedno pivo dogovaramo taktiku za sutra i još pod dojmom ove debele prasice idemo u krpe. Ujutro se budimo nešto iza 5, idemo ponovno odloviti dio od mosta do kapelice gdje smo jučer imali najviše događanja. Danas nisu tako raspoložene, ili smo vjerojatnije zakasnili na doručak. Tek par manjih prevarenih i jedna veća koja se samo pokazala ispod kamena. Niš, na kavu pa natrag na vodu. Klarić nam sugerira da odemo loviti po slapovima i dubljacima iznad hidroelektrane. ˝Ak imate kakav jig, ili silikonac, dole s tim po dnu čačkajte, sigurno ćete nešto uloviti.˝ Naravno da imamo, mislim si i prihvaćam sugestiju. Fulavamo elektranu pa se okrećemo i vraćamo i vidjevši terene odlučujemo prvo odloviti nizvodnije od nje. Tu Čabranka protiče kroz gustu šumu i nekako mi se čini da bi u toj hladovini i hrpi velikog kamenja mogli uloviti nešto konkretnije. Ulazimo u vodu i izmjenjujemo se na pozicijama, malo lovi jedan, malo drugi. Slabo. Tu i tamo poplašimo nešto veće, tu i tamo se na meps okači koja nedorasla riba, izlijeću iz tog kamenja kao šprihovi. Na tvič mi fulava jedna dobra. Samo jednom, mijenjam još par varalica, ali ni pod razno ta više nije htjela izletit ispod kamena. Odlučujem promijeniti taktiku, na jig od 3-4 grama stavljam sakura slit shad od 5 cm i iz ruke bacam u najveću pjenu. Iz prve zapinjem, trgam, vežem predvez (ovaj put 0,24, dojam od jučer je još jak!), novi jig i novi slit shad i ajmo natrag u pjenu. Trkac, jesam zapeo, nisam zapeo, kontra i ghetto rider se piga dok pastrva divlje piči nizvodno. Uspijevam je okrenuti, iskače iz vode, kalifornijka! Još jedan skok, još malo pumpanja i evo je pod nogama. Milsim si gotovo je, al svaki put kad krenem rukom prema njoj, poludi. Ne da se uloviti. Nema veze, vidim da ju je udica dobro probola pa ju puštam da se izmori. Jedva nekako. Robi se smije, kalifa nadrukana kisikom, težak izazov. Jedino je lipljan ima po snazi i borbenosti, kaže. Moš si mislit, mislim ja, neš ti podusta sa jedrom.. Riba mi konačno dopušta da ju uhvatim i kompa me fotka sa srebrnim klinom. Vraćam ju u vodu, oslobađam udice, par sekundi dolazi sebi, a onda u 2 trzaja tijela odlazi natrag u sigurnost kamenja.

[ezcol_1half]

[/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]

Kod elektrane izlazimo van, ostavljamo auto malo poviše i opet ulazimo u korito. Gadan teren, težak za proći, jedva se penjemo preko par slapova, a onda dolazimo do jednog ispod kojeg je nešto veći dubljak. Ponavljam radnju, slit shad u pjenu, već na izlazu zalijeće se jedna oko 30, fulava, odlučujem joj dat vremena da zaboravi i gađam sam kut bazena, najveću pjenu. Varalica nestaje, za sekundu-2 osjetim kao da sam zapeo, lagano dižem vrh štapa i osjećam da se nešto ipak miče s druge strane. Kontra iz sve snage i ovo s druge strane počinje divljati. Gehtto spigan ko na bassu od 40, ovo pumpa lijevo desno, žalim za podmetačem i derem se Robiii, Robiii! Robi priča na mobitel i il ne kuži da ga zovem, il ne kuži da imam predobru ribu na štapu. ROBIII!!!, urlam iz sve snage, ovaj me konačno doživljava, pastrva se još ne predaje, ali sam ju izmorio dovoljno da ju mogu izvući u plići dio bazena.

Prelijepa, dobro uhranjena potočara leži ispred mene, a ja se u ekstazi derem ˝jesmo, ju, Robi, jesmo ju!!˝. Pažljivo ju primam ispod škržnog poklopca, ova se počinje otimati, palac joj guram u usta da ju bolje uhvatim, da joj ne povrijedim škrge i osjećam oštre zube. Slatka bol, probila me na par mjesta, ali i ja sam nju pa smo kvit. Fotkamo se, ovako, onako, vraćam ju u vodu, a udica sama od sebe ispada, skroz plitko ju je probola. Kratko oživljavanje i polako, polako odlazi… Nešto pričam s Robijem, ne znam ni sam šta, još me pere hrpa emocija, on se vraća natrag telefoniranju, a ja sažvakanog i izgužvanog slit shada mijenjam novim. Idem po onu manju. Pola metra prije kamena ispod kojeg je ležala ta manja ga grabi veća, lupam kontru i ni 5 minuta nakon prve imam i drugu krasnu pastrvu, sve u ni 2 kvadrata vode! Nešto je manja i uža od prve, ali se jače bori. Opet se derem Robiii, ovaj se okreće i kao da okreće očima, u stilu kaj opet?! Da, opet! Ni ja ne vjerujem. I ovu ghetto pripitomljuje, vadim joj udicu iz usta i u tom trenutku se riba trza, hoću ju uloviti, bježi mi kroz ruke, još jedan pokušaj hvatanja, čizma mi proklizava, padam na bok u vodu, a ova bježi. Tek sad žalim za podmetačem, ali nisam nimalo razočaran. Ulovili smo ono po što smo došli, sve preko toga je bonus. Prolazimo još par bazena, ništa se ne događa pa se izvlačimo iz ovog grotla i odlučujemo se naći neke pitomije terene. Stajemo uz branu, gore mirnjak, dolje mirnjak, ajmo tu. Prelazimo ogradu, Robi gađa donji dio, ja gornji. U startu mu jedna fulava, meni gore isto, jigam po dnu, prate, ali neće. Razmišljam šta da radim, kad evo ga. Gorane, Goraneee! Evo me, kae?, mada znam kaj je. Potočara 35-40, one na čistini ga nisu doživljavale, ali kad je spustio u rupu između 2 kamena došla je. Krasna tamna riba, vidi se da je veći dio života provela ispod kamena, u rupi, u mraku. Malo skakanja po brani gore dolje, par fotki i pa-pa lijepa ribo. Kompa lovi na cherywooda 2,10 pa ga cimam da ga je krenulo kad se ugledao na mene i počeo loviti crvenim štapom. Ipak, oni podusti s jedrom pod mostom mu ne daju mira pa to ostavljamo za popodne.

Sad palimo prema izvoru. Čabranka je i ovdje prekrasna, grane drveća se nadvijaju nad njom, ima i par krasnih slapova sa dubljacima ispod njih, ali ne uspijevamo dobiti ni griza, usprkos crvenim štapovima u obojice. Vraćamo se kod Klarića, kava, malo priče i evo nas ispod mosta. Majstor se odlučio ozbiljno obračunati sa lipljanima, na žnoru stavlja gumicu za šteku, veže predvez 0,08 (?!) i zabacuje. Ja od silne akcije uspijevam zaspati na kamenu. Pol sata, sat kasnije se budim, majstor još uvijek stoji na istom mjestu i radi isto. Jel bilo kaj? 1 taj podust i jedna pastrvica. Krasno, mislim si. Odlazim, idem pročeprkat ovaj potez od mosta. Par šprihova, ona dobra tam u onoj rupi i opet nema volje ni želje da mi priušti malo veselja pa se vraćam pod most. Ulovio je jednog s jedrom, ja namjerno zabacujem preko njega, al je frajer u filmu i ne doživljava me pretjerano, osim kaj tu i tam pita jel baš moram to radit i jel to namjerno radim, a onda ga netko, ili nešto nagrađuje za upornost i zateže dobru ribu.

Scierra se piga, ja si mislim kak će se taj 0,08 potrgat sam tak, al ta gumica ipak odrađuje posao i uskoro ga fotkam sa lijepim lipljanom. Ok, i to smo odradili, možemo u birtiju. Cuga i liježemo mrtvi umorni, zaspali smo u trenu.

Ujutro se budimo oko 10, pijemo kavicu, pričamo sa Klarićem o svemu i svačemu i na kraju dolazimo do C&R šprehe. Robi sa žarom objašnjava potencijal ove vode, koliko bi toga ulovi i pusti donio, koliko se karata proda na Kupici, Šumbaru, ili Kamačniku, koliko bi se lovna veličina ribe povećala, kako je ekipa na Mrzloj Vodici pokrenula nešto i sad im se to vraća, itd. Klarić pak iznosi svoju stranu priče. Da, riba se prekomjerno lovi, zaštita je nikakva (nas u 2 dana nitko nije prekontrolirao), ali da proglase ulovi i pusti režim, samo na dijelu vode, 80% članova bi otišlo iz društva, a krivolov bi se povećao. Ja sam negdje između, razumijem i jednog i drugog. Pričamo o vodi na kojoj je C&R, iz svega viđenog u 95% slučajeva znanstvena fantastika, a ipak se love ribe na granici sa znanstvenom fantastikom. Kompa se nada boljim vremenima za Čabranku, a ja, vječiti pesimist, sumnjam da će se išta ikada promijeniti. Volio bih da sam u krivu. Zavojitom cestom vraćamo se kući. Razmišljam kakve bi se tek ribe lovile da se Robijeve želje ostvare..

 

Goran Pišćak NoName