Čeka se pastrmka, čeka, čeka, čeka… Toliko se već čeka da svi šute jer su svoje ribolovačke priče preko zime sve ispričali, više puta u više verzija…
Dođe konačno prvi mart, ali ne meni jer gore u planini je još sibirska zima. Negdje u aprilu dodir magije, sve se rospijice probudile. Leti WV Polo preko prevoja, pjeva Bijelo dugme svoj prvi album. Divim se planini, potoku, malim tačkastim frajlama, pijem čistu planinsku vodu, dišem čisti zrak pa to sve zadimim sa hercegovačkom škijom.
Onda se prospu proljetne kiše pa opet tajac, opet pred prozor, lije kurva danima… U neka doba nakon hiljadu godina kiše, odjednom, dodir magije smiri kišu, nacrta sunce i probudi klenove. Leti polo kroz vrbake, pjeva Bijelo dugme, klenovi otresaju ko na traci. Seoski putić, bunar i klupa… Škija se izmiče odmornim očima pa dogorjeva do prstiju…
Rijeka u niziji se smiruje, mjerim po kamenju jel to to? Jest! Leti Polo kroz zabranu jednosmjernom, pjeval Bebek? Pjeva!
Boleni plovkarošima kvare nedjelju, razbijaju ono malo šljivara što se na hrani skupilo pa mi vele:
De ga bolan skloni… Pa nemoj ga puštat! Jebote on!
Dodir magije veselo ljeto stvori na slapu, raja se sprema na more, ja na omiljeni buk. Eksplozija površine preko spinštoka i desne ruke upumpava adrenalin direktno u srce! Dođu slasne lubenice koje zadimim sa škijom…
Sjeverac sa planina ohladi vodu, naredi bolenima mir, meni naredi nemir. Opet tajac na prozoru…
Dodir magije stvara prvi mraz, budi uspavane princeze i kraljice. Leti Polo uz planinu, zubi stišću škiju, u mislima mladica ko balvan, jede tri grbava škobalja za doručak. Pa je čekaj i dočekaj po onom kletom minusu, pa bacaj satima i danima. Poneka obraduje, djeda mraz je ubaci u čarapu i tako dođe zima. Kraj koji se slavi jer počinje nova još bolja sa izgrebanim dugmićima… Lomim jedini cd u autu jer krčanje je postalo nepodnošljivo, bit će novi još bolji i ljepši…
Onda se sve smiri, vatrogasci sklone ukrase sa gradskih jelki. U kafani lagana cuga, ribarske priče, neke sveže, neke osvježene škijom i vinom… Ma bilo je super, malo odmaramo, čekamo pastrmku, čekamo, čekamo, čekamo…
Samo tiho sa moba u lijevom uhu čujem pjesmu:
Sviće dan
ja sam momak na lošem glasu
u ovom gradu, sad moras poć´
A ona kaže,
ma, ne trebam
još bi malo bila s tobom
baš si dobar, još jednu noć
Ali tebe traže, jutro je već,
Tebe traže, šta će tata reč´
Bitanga i princeza par, ne ide to
…
Tekst i foto : Zlatan Starčević
