Monthly Archives: July 2013

Twitching

Spineri, , , , ,

Twitching, jerking, ripping, ili na hrvatskom- džerkanje, tvičanje, cimanje.. Za početak, naravno da postoje trenuci kada riba neće vob, ali hoće metal, ili gumu, ali ovo je pričica o tvičanju, koje, uz pokoji nedostatak ima hrpu prednosti pred ostalim tehnikama. I zato, da postoji još koji izraz, ne bi bio naodmet, jer ova tehnika je zaslužila da se o njoj priča i piše. I da ju se upražnjava, naravno.

Zasluge idu i varalicama, jer kad se tviča, tviča se nešto već provjereno i kvalitetno. Sad, jel to stari rapalin original, ili novi ito vision, manje je bitno. Bitno je da obje love, a vođene ovom tehnikom provjereno daju i koju ribu više, osim ako ne pričamo o nekim specifičnim terenima, napadnutima sa svih strana, kao npr Sava pod toplanom u 7. mjesecu. No dobro.

Kod tvičanja postoje neki zakoni koje treba poštivati i uspjeh će rijetko izostati. Nekakvo nepisano pravilo je da se počinje, nogometnim rječnikom, oštro i na prvu. Umjereno brzi, ili brzi tvič, ovisno o meti, kojim se za malo vremena može pretražiti puno prostora i koji vam u principu kaže kako je riba taj dan raspoložena. Tu nema puno pametovanja, tvičate vobler kojem vjerujete i obično se nakon nekog vremena zapitate da niste fulali dan, ili vodu, ako ga bar nešto ne zvekne, poprati, ili fula. Bar je kod mene tako.

Sljedeči korak često je, bar u mom slučaju, živčaniji tvič kojim najjednostavnije rečeno, prelazim isti put za jednako vrijeme kao i s umjerenim tvičom, ali su mi pauze nešto duže, a kad vučem vobler, vučem ga još isprekidanije, brže i živčanije. Ako pričamo o bolenu, tu ni nema pauze, pauza traje točno toliko koliko treba da se štap iz donjeg položaja vrati u gornji i traje kolko 0,03 žestice okorjelom pijancu- treptaj oka. Prva solucija lovi aktivne ribe, ova lovi i njih, ali igra i na kartu reakcijskog udarca, kada se sita, ili bar nedovoljno gladna riba želi riješiti dosadnog uljeza koji je ušao na njen teritorij. Bassevi npr odlično reagiraju na ovaj stil, kad mu odnikud pred facu doleti nešto i tamo se ukopa, ovaj jednostavno mora zinuti , kao što ja jednostavno moram zamahnuti prema pčeli kad mi zuji oko glave, iako znam da bi mi bilo pametnije pustiti je na miru. Basseva, kao i ljudi, ima sa većim i manjim pragom tolerancije, pa ako ako ne stisne, ili ne zbriše odmah, obično odreagira n-ti put.

Ako ni ova solucija ne da ribu, obično se pokupim doma, jer mi se ne da nacimavat s neaktivnim ribama. Osim ak nisam potegnuo 100-200 km od kuće, ili ne lovim pastrve koje ponekad treba duže nagovarati da izađu ispod kamena.. To mi se još uvijek da. Ako nisam solo u ribolovu, da ne kvarim zabavu drugom, ili da ne ispadnem papak, potpuno usporim prezentaciju. Kao kad čovjek dobro večera pa uz pivo, ili kolu gleda tekmu i gricka čips. Koštice. Kiki riki. Što god. Tako dajem šansu i onim letargičnim prascima i prasicama zbuksanima u nekom zaklonu koje su do maloprije samo gledale moj skupi vobler kako živčani oko njih nimalo zainteresirane. Sad taj vob više nije nabrijani keder koji je sekundu, dvije, tu, pred nosom, a odmah zatim metar, dva dalje, već keder koji je tu, stoji u mjestu, pa se makne 20-30 cm, pa malo treperi u mjestu pa se opet pomakne, ali mu za put od metar- 2 treba neko vrijeme. Ako udari, obično udari baš u pauzi. Vrijedi za sve, od klena i bassa, do štuke i mladice. Znači, pratite špagu i lupajte kontru na sve sumnjivo. Ukoliko lovite pastrve, prije ćete vidjeti bljesak boka (i instinktivno lupit preranu kontru) nego osjetiti udarac na štapu pa je nekad bolje i ne gledati varku, kao kad lovite površincima. Basseve, ne pastrve.

Vobleri za tvič se kreću od nekih 5 do 15 cm, može i više, ali onda vam treba malo jači štap da bi mogli pravilno prezentirati i kontrolirati varku, sa izuzetkom slim voblera za more koji imaju manji kljun i daju se uredno voditi 40-gramcem. Realno, vobler od 9, kao i onaj od 11, ili 13 cm lovi i bassa od 20 cm i štuku od 80, a onaj od 5, ili 7 i pastrvu od 20 i 50 i bassa prek 50. Meni skoro pa više i ne treba. Više od osjetljivog štapa brze akcije, težine bacanja 40 g i duljine oko 2,40 mi isto ne treba. Za najmanje voblere 15 g tb i 210 cm (meni) je taman.

Koliko voblera na svijetu ima, nitko ne zna. Uz hrpu već provjerenih modela koji love godinama, svake sezone izroni neki novi koji ugodno iznenadi, što lovnim karakteristikama, što cijenom. Nekad su to novi modeli provjerenih proizvođača, nekad manje, ili više slične kopije starih dokazanih koje kinezi prodaju za (doslovno) šaku riže na ebayu, a nekad su to ručno rađeni modeli prijatelja koji znaju što rade i ne mogu reći ne fanatiku kao što sam ja. Ovi zadnji su mi ujedno i najdraži.

Tvič najbolje rezultate daje u toplijem periodu godine, sa posebnim uspjehom u prijelaznim razdobljima (proljeće i jesen), kao i preko ljeta kad se iz nekog razloga ribe pojačano hrane. Je li to oblačan dan, porast vodostaja, ljetni pljusak, vrijeme sumraka, vjetar koji je zamutio vodu, promjena vremena, ili što već, nebitno. Bitno je da imate par favorita kojima vjerujete i za koje znate što rade i kad ih ne vidite.. Par mojih favorita, dostupnih kod nas, onako iz glave: x rap, flat rap, rip`n minnow, hard core minnow, long a, sg prey, kanji accel jerk, itd. O onome što izlazi iz umova i pogona Megabassa, Lucky Crafta, Jackalla i ostalih genijalaca iz zemlje izlazećeg sunca, kao i malo opširnije o određenim tipovima, ili stupnjevim tvičanja nekom drugom prilikom. Što se japanaca tiče, dovoljno govori što sam im imena napisao velikim slovima.

Čabranka, dosanjani san

Spineri, , , , , , , , , ,

Zavojitom cestom koja vodi kroz Risnjak malo se penjemo, malo spuštamo od Delnica prema Čabru. Iz šume iskače srna, na tren zastane na cesti i vidjevši auto netragom nestaje natrag u šumi. Nešto kasnije u buffetu Klarić u Plešcu pijemo kavu dok čekamo dozvole. Malo zatim, evo nas na mostu kod ušća Čabranke u Kupu. U ribičkim krugovima malo tko nije čuo za Čabranku . Svake godine ta rijeka iznjedri pokoju trofejnu pastrvu, a one manje se niti ne spominju. Na Čabranci sam zadnji puta lovio prije 7-8, možda i više godina. Cherrywood 2,40 i arkica 9400 su mi onda bili najbolji prijatelji. O pastrvama nisam znao gotovo pa ništa. Svejedno, uz par netom ubačenih kalifa, prevario sam i prekrasnu potočaru od 44 cm. Na 0,20 špagu koju sam koristio na Savi i na Monarch-dokovog zandera od 4 cm u boji potočare. I dan danas se sjećam kamena ispod kojeg je 2 puta izlijetala za varalicom, da bi mi tek u trećem zabačaju dopustila da je prevarim, malo držim na suhom dok ju fotkam i nježno vratim rijeci. Sjećam se da sam se kao u groznici tresao od adrenalina još neko vrijeme, a vobler koji sam odrezao sa špage jer se sva zapetljala i koji sam joj izvadio iz usta čim sam ju ulovio da ju ne ošteti nimalo više no što je, više nikad nisam našao. Ribe koje su se tu i tamo pojavljivale po novinama zvale su me da posjetim Čabranku opet. Danas, nakon nešto ulovljenih pastrva, evo me opet tu sa Robijem, koji je osim na pastrve napaljen i na lipljane. Nešto me odmah vuče tamo kod onog kamena, ali kroz priču sa Klarićem doznajemo da ima dosta lipljana nizvodnije pa odlučujemo krenuti otamo. U ovoj rundi cherrywooda je zamijenio garbolinov ghetto rider, a arkicu daiwin luvias. Špaga je tanja, a i 0,20 predvez od fluorokarbona je tu. Čabranka je dosta niska, no ipak odmah u startu varam par pastrvica. Robi ostaje iza mene i po dubljacima kupa neke muhe u koje se ne razumijem. Ja u dubljaku sa slovenske strane vidim par dobrih riba koje prvo gađam leptirom, a onda i malim tvičem. Ne pokazuju apsolutno nikakvo zanimanje pa nastavljam dalje uvjeren da se radi o lipljanima.

U sljedećem dubljaku ista stvar, a onda iz treće rupe izlijeće pastrva, prati mi varalicu skoro do nogu i tu se okreće. Adrenalin radi svoje, drhtavim rukama kopčam zlatnu bubamaru dvojku, zabacujem, puštam da potone i počinjem povlačiti. Slijedi udarac koji promašujem. Palim cigaretu da smirim sebe i dam vremena ribi da se smiri. Vraćam megabassovu tonuću verziju x-55-ice na kopču i nakon par zabačaja i kraće borbe, pastrva mi luduje u plićaku pod nogama. Konačno riba u mjeri. Robi fotka, pjegava ljepotica je mirna taman za par fotki, a već u sljedećem trenutku iskače mi iz ruku i nestaje iza prvog kamena. Iako nema ni 30 cm vode, ne vidimo ju. Nevjerojatno.

Na ostatku terena varam još par nedoraslih primjeraka, a kod kamene brane uzvodno od ušća Gerovčice me jak udarac iznenađuje skroz, ipak udaram kontru, kačim ribu i par sekundi živim u uvjerenju da imam dobru pastrvu. Malo sutra. Klen od kojih 25-30 cm, spakirao je sve 3 kuke leptira u čube bez greške. Isti tren mi na pamet padaju one sjene iz dubljaka i zbrajam 2 i 2. Nisu to lipljani, nego klenovi. Vraćam se do Robija, pitam jel dobio kaj i pokazujem mu ribu. I njemu postaje jasno zašto još nije prevario nijednog lipljana. Pa zato jer bacaš klenovima, smijem se. Vraćamo se do auta, stajemo kod graničnog prijelaza i u dubljaku vidimo par ogromnih klenova, u rangu sa savskim mutantima.. Uz njih par pastrva i lipljana izgledaju smiješno. Uzvodnije nas lovi kiša, odjednom se iz vedra neba spustio ljetni pljusak pa prvo tražimo zaklon u autu, a onda se vraćamo kod Klarića. Cima nas da smo se uplašili 2 kapi kiše, pita jel bilo šta, a za klenove kaže da ih ima dosta zadnjih godina. Nakon popijene kave odlučujemo odloviti dio od mosta uzvodno. Prvih parsto metara ništa, a onda kako se rijeka na mjestima počela produbljivati, počela je i akcija. Iz jedne rupe mi 40-ka dvaputa napada varalicu, ali se ne kači, a još uzvodnije se jedna oko 30 zalijeće na varalicu, pogađa, ali nakon sekundu-2 otpada. Manji primjerci ne opraštaju zlatnoj bubamari, i Robi i ja svako malo zatežemo i oslobađamo pastrvice sa udica.

Uzimamo predah za klopu i predvečer smo kod ribogojilišta u Mandlima. Robi opet vadi mušičarac, a ja odlazim do onog kamena… Još uvijek je tu, ali voda je niža i nema pastrva raspoloženih za moje varalice. Uzvodnije varam još par manjih primjeraka pa se vraćam do Robija. Imao je lipljana preko 40, ali mu se pod nogama otkačio, a jednog manjeg i kalificu je uspješno priveo. Ja sam očekivao više kalifornijskih, za cijeli dan tek jedna me malo iznenađuje. Polako se mrači pa se pakiramo. Taman smo se presvukli kad se do nas dovezla crna astra. Dečko naših godina izlazi iz auta, poslao ga je Klarić da nam pokaže ribu, kaže. Iz bunkera vadi crnu vreću. Kad sam vidio obrise u vreći, mislio sam da je mladica. Otvara vreću, nazire se glava, vadi ribu, ja otvaram usta u šoku i tako ostajem koju sekundu…

Pastrva! U rukama drži preogromnu potočnu pastrvu. Onako u šoku, na prvu ju šacam na 4-5 kila, cura koja je bila s njim kaže da su ju vagali i da ima 6,9 kg i 70 cm! Robi ga već fotka kraj vode, ja mu čestitam, odmah pitam di i na kaj i cijelo vrijeme tresem glavom u čuđenju… Njih dvoje odlazi i još jednom se klanjam dečku (majstor se zove Danijel) i njegovom ulovu. Robi i ja se gledamo blago telećim pogledom, a uz pivo kod Klarića to se nastavlja. Klarić sjeda do nas i uz smiješak pita kae, dečki? Kaj kae, ljudi ulove šarana od 7 kila pa su sretni, sa takvom štukom, ili mladicom su presretni, a ovaj je klepio toliku pastrvu, eto kae! Mi imamo sreće da smo bili na pravom mjestu i u pravo vrijeme i vidjeli to čudovište. Najteža pastrva ulovljena u Čabranci u zadnjih tko zna koliko godina, a možda i ikad. Uz još jedno pivo dogovaramo taktiku za sutra i još pod dojmom ove debele prasice idemo u krpe. Ujutro se budimo nešto iza 5, idemo ponovno odloviti dio od mosta do kapelice gdje smo jučer imali najviše događanja. Danas nisu tako raspoložene, ili smo vjerojatnije zakasnili na doručak. Tek par manjih prevarenih i jedna veća koja se samo pokazala ispod kamena. Niš, na kavu pa natrag na vodu. Klarić nam sugerira da odemo loviti po slapovima i dubljacima iznad hidroelektrane. ˝Ak imate kakav jig, ili silikonac, dole s tim po dnu čačkajte, sigurno ćete nešto uloviti.˝ Naravno da imamo, mislim si i prihvaćam sugestiju. Fulavamo elektranu pa se okrećemo i vraćamo i vidjevši terene odlučujemo prvo odloviti nizvodnije od nje. Tu Čabranka protiče kroz gustu šumu i nekako mi se čini da bi u toj hladovini i hrpi velikog kamenja mogli uloviti nešto konkretnije. Ulazimo u vodu i izmjenjujemo se na pozicijama, malo lovi jedan, malo drugi. Slabo. Tu i tamo poplašimo nešto veće, tu i tamo se na meps okači koja nedorasla riba, izlijeću iz tog kamenja kao šprihovi. Na tvič mi fulava jedna dobra. Samo jednom, mijenjam još par varalica, ali ni pod razno ta više nije htjela izletit ispod kamena. Odlučujem promijeniti taktiku, na jig od 3-4 grama stavljam sakura slit shad od 5 cm i iz ruke bacam u najveću pjenu. Iz prve zapinjem, trgam, vežem predvez (ovaj put 0,24, dojam od jučer je još jak!), novi jig i novi slit shad i ajmo natrag u pjenu. Trkac, jesam zapeo, nisam zapeo, kontra i ghetto rider se piga dok pastrva divlje piči nizvodno. Uspijevam je okrenuti, iskače iz vode, kalifornijka! Još jedan skok, još malo pumpanja i evo je pod nogama. Milsim si gotovo je, al svaki put kad krenem rukom prema njoj, poludi. Ne da se uloviti. Nema veze, vidim da ju je udica dobro probola pa ju puštam da se izmori. Jedva nekako. Robi se smije, kalifa nadrukana kisikom, težak izazov. Jedino je lipljan ima po snazi i borbenosti, kaže. Moš si mislit, mislim ja, neš ti podusta sa jedrom.. Riba mi konačno dopušta da ju uhvatim i kompa me fotka sa srebrnim klinom. Vraćam ju u vodu, oslobađam udice, par sekundi dolazi sebi, a onda u 2 trzaja tijela odlazi natrag u sigurnost kamenja.

Kod elektrane izlazimo van, ostavljamo auto malo poviše i opet ulazimo u korito. Gadan teren, težak za proći, jedva se penjemo preko par slapova, a onda dolazimo do jednog ispod kojeg je nešto veći dubljak. Ponavljam radnju, slit shad u pjenu, već na izlazu zalijeće se jedna oko 30, fulava, odlučujem joj dat vremena da zaboravi i gađam sam kut bazena, najveću pjenu. Varalica nestaje, za sekundu-2 osjetim kao da sam zapeo, lagano dižem vrh štapa i osjećam da se nešto ipak miče s druge strane. Kontra iz sve snage i ovo s druge strane počinje divljati. Gehtto spigan ko na bassu od 40, ovo pumpa lijevo desno, žalim za podmetačem i derem se Robiii, Robiii! Robi priča na mobitel i il ne kuži da ga zovem, il ne kuži da imam predobru ribu na štapu. ROBIII!!!, urlam iz sve snage, ovaj me konačno doživljava, pastrva se još ne predaje, ali sam ju izmorio dovoljno da ju mogu izvući u plići dio bazena.

Prelijepa, dobro uhranjena potočara leži ispred mene, a ja se u ekstazi derem ˝jesmo, ju, Robi, jesmo ju!!˝. Pažljivo ju primam ispod škržnog poklopca, ova se počinje otimati, palac joj guram u usta da ju bolje uhvatim, da joj ne povrijedim škrge i osjećam oštre zube. Slatka bol, probila me na par mjesta, ali i ja sam nju pa smo kvit. Fotkamo se, ovako, onako, vraćam ju u vodu, a udica sama od sebe ispada, skroz plitko ju je probola. Kratko oživljavanje i polako, polako odlazi… Nešto pričam s Robijem, ne znam ni sam šta, još me pere hrpa emocija, on se vraća natrag telefoniranju, a ja sažvakanog i izgužvanog slit shada mijenjam novim. Idem po onu manju. Pola metra prije kamena ispod kojeg je ležala ta manja ga grabi veća, lupam kontru i ni 5 minuta nakon prve imam i drugu krasnu pastrvu, sve u ni 2 kvadrata vode! Nešto je manja i uža od prve, ali se jače bori. Opet se derem Robiii, ovaj se okreće i kao da okreće očima, u stilu kaj opet?! Da, opet! Ni ja ne vjerujem. I ovu ghetto pripitomljuje, vadim joj udicu iz usta i u tom trenutku se riba trza, hoću ju uloviti, bježi mi kroz ruke, još jedan pokušaj hvatanja, čizma mi proklizava, padam na bok u vodu, a ova bježi. Tek sad žalim za podmetačem, ali nisam nimalo razočaran. Ulovili smo ono po što smo došli, sve preko toga je bonus. Prolazimo još par bazena, ništa se ne događa pa se izvlačimo iz ovog grotla i odlučujemo se naći neke pitomije terene. Stajemo uz branu, gore mirnjak, dolje mirnjak, ajmo tu. Prelazimo ogradu, Robi gađa donji dio, ja gornji. U startu mu jedna fulava, meni gore isto, jigam po dnu, prate, ali neće. Razmišljam šta da radim, kad evo ga. Gorane, Goraneee! Evo me, kae?, mada znam kaj je. Potočara 35-40, one na čistini ga nisu doživljavale, ali kad je spustio u rupu između 2 kamena došla je. Krasna tamna riba, vidi se da je veći dio života provela ispod kamena, u rupi, u mraku. Malo skakanja po brani gore dolje, par fotki i pa-pa lijepa ribo. Kompa lovi na cherywooda 2,10 pa ga cimam da ga je krenulo kad se ugledao na mene i počeo loviti crvenim štapom. Ipak, oni podusti s jedrom pod mostom mu ne daju mira pa to ostavljamo za popodne.

Sad palimo prema izvoru. Čabranka je i ovdje prekrasna, grane drveća se nadvijaju nad njom, ima i par krasnih slapova sa dubljacima ispod njih, ali ne uspijevamo dobiti ni griza, usprkos crvenim štapovima u obojice. Vraćamo se kod Klarića, kava, malo priče i evo nas ispod mosta. Majstor se odlučio ozbiljno obračunati sa lipljanima, na žnoru stavlja gumicu za šteku, veže predvez 0,08 (?!) i zabacuje. Ja od silne akcije uspijevam zaspati na kamenu. Pol sata, sat kasnije se budim, majstor još uvijek stoji na istom mjestu i radi isto. Jel bilo kaj? 1 taj podust i jedna pastrvica. Krasno, mislim si. Odlazim, idem pročeprkat ovaj potez od mosta. Par šprihova, ona dobra tam u onoj rupi i opet nema volje ni želje da mi priušti malo veselja pa se vraćam pod most. Ulovio je jednog s jedrom, ja namjerno zabacujem preko njega, al je frajer u filmu i ne doživljava me pretjerano, osim kaj tu i tam pita jel baš moram to radit i jel to namjerno radim, a onda ga netko, ili nešto nagrađuje za upornost i zateže dobru ribu.

Scierra se piga, ja si mislim kak će se taj 0,08 potrgat sam tak, al ta gumica ipak odrađuje posao i uskoro ga fotkam sa lijepim lipljanom. Ok, i to smo odradili, možemo u birtiju. Cuga i liježemo mrtvi umorni, zaspali smo u trenu.

Ujutro se budimo oko 10, pijemo kavicu, pričamo sa Klarićem o svemu i svačemu i na kraju dolazimo do C&R šprehe. Robi sa žarom objašnjava potencijal ove vode, koliko bi toga ulovi i pusti donio, koliko se karata proda na Kupici, Šumbaru, ili Kamačniku, koliko bi se lovna veličina ribe povećala, kako je ekipa na Mrzloj Vodici pokrenula nešto i sad im se to vraća, itd. Klarić pak iznosi svoju stranu priče. Da, riba se prekomjerno lovi, zaštita je nikakva (nas u 2 dana nitko nije prekontrolirao), ali da proglase ulovi i pusti režim, samo na dijelu vode, 80% članova bi otišlo iz društva, a krivolov bi se povećao. Ja sam negdje između, razumijem i jednog i drugog. Pričamo o vodi na kojoj je C&R, iz svega viđenog u 95% slučajeva znanstvena fantastika, a ipak se love ribe na granici sa znanstvenom fantastikom. Kompa se nada boljim vremenima za Čabranku, a ja, vječiti pesimist, sumnjam da će se išta ikada promijeniti. Volio bih da sam u krivu. Zavojitom cestom vraćamo se kući. Razmišljam kakve bi se tek ribe lovile da se Robijeve želje ostvare..

 

Goran Pišćak NoName

 

Vizija

Spineri, , , , , , , , , , , , , ,

Tamo negdje ` 85-e je nastala firma Megabass. 28 godina kasnije, još je tu, radi čuda, a mi ćemo se za početak pozabaviti najpoznatijom serijom voblera koju proizvode. Ito vision familija voblera trenutno broji nekih 6-7-8-9 modela, ovisno kako gledate na kljunove/ozvučenje i namjenu. Redom, od najmanjeg prema najvećem: ito vision 95, ito vision 100 miyabi, ito vision 110 junior, ito vision 110, ito vision 110+1, ito vision 110 magnum. Osnovna verzija 110ke ima okrugli kljun, 3 katsuage br 6 trokuke, od kojih je srednja barbless. Varijacije na temu su silent riser, sw, verzija sa trokutastim kljunom, fx sa pomičnim kljunom, a od istog tijela napravili su i lapsticka i prop darter 110. No, krenimo redom. Najmanji i najomiljeniji, najsvestraniji, najnajnaj…

Ito vision 95

Cijela priča oko ove varke dala bi se svesti u jednu rečenicu: da idem na pusti otok i da moram izabrati jednu varku, bila bi to ova. Imam ih jedno 15-20, neke dekore u duplo za nedajbože i još mi ih par fali. Koliko mi je puta ova varalica spasila dan, teško je reći. Ovo je 95 mm i 10.5 g čiste genijalnosti. Savršeni suspend koji, kao i svaki genijalac ima svoje mušice- teško mu je naći zamjenske udice jer je odrađen filigranski precizno, malo veća kopča, ili nedajbože sajla mu narušavaju rad, vlat trave na udici ubija dobar dio akcije, deblja špaga, ili flaks isto, itd, itd. Ali na nekoj tankoj špagici, okačen o neku normalnu kopču, zabačen nekim brzim štapom od strane nekog tko zna što radi, radi čuda. Hoćete ga potopiti na pol metra kraj bassa i tamo ostaviti dok ovaj ne ogladni? Može. Hoćete na brzu vuču razbiti bolene? Može. Hoćete ga tvičati, lagano, žestoko, brzo, sporo? Može. Hoćete ga samo malo cimati, tek toliko da skoro u mjestu zaljulja bokovima? Može. Hoćete da prestanem? Može. Suspendi su obično ugođeni kuglicama. Yuki Ito je to odradio tungsten štangicom na dnu trbuha čime je dobio 2 bitne stvari: ˝mutavi˝ suspend i, bitnije, to da, kad se, nakon tvičanja zaustavi u mjestu, zaljulja bokovima. Stari tonući SSR je to radio, ali je i tonuo odmah zatim. Danas to rade još neke varke, ekipa je skužila šprehu, ali 95 ica to jednostavno radi bolje. Boje koje daju ribu više su mat tiger, il persia i kinkuro. Metal hot shad je prva koju sam dobio i naravno da je ta ulovila čuda.. Počiva u miru negdje u Savi, a koliko je bolena ulovio, ništa manje i ne zaslužuje.

Ito vision 110 jr.

Manja izvedenica 110ke, radi sve što tvič od 20-25 $ mora raditi, i više. Sa svojih 98 mm lovit će i ribe kojima je 110ka iz nekog razloga bila previše, a 95ica zbog nedostatka ozvučenja premalo, mada su takve rijetke. Zbog kuglica će biti zanimljiviji klenu, kojem mutava 95-ica nije bila pretjerano napeta. Ponavljam, lovit će i ulovit će, ali, junior je tu, po meni, da se, uz ekipi koja brije na manje varalice, uzme neka lova i ovakvima poput mene- fanovima, luđacima, kolekcionarima, kako god, koji jednostavno moraju imati i probati svašta nešto, iako će 99% vremena to nešto provesti u kutiji… Možda me s vremenom mlađi brat popularne 110ke demantira i osvoji kao što su to napravile 95ica i 110ka, ako dođe na red od ove dvije.

Ito vision 100 miyabi

Osim što se izgledom u startu razlikuje od ostatka familije, u imenu ima i pridjev koji ga savršeno opisuje (miyabi= graciozan). Vidi se po tijelu da je to varalica koja ne lovi na prepad, već ju treba voditi suptilnije. Znači, zaboravite vratolomije koje izvode 95ica i 110ka, usporite i uživajte u onom što miyabi pruža. Ako su ova 2 dresirani njemački ovčari, miyabi je dobri labrador u srednjim godinama. Ukoliko ste voljeli rapalin shallow shad rap, a 9ka vam nikada nije do kraja sjela za razliku od 7ice, imate sve šanse da se zaljubite u ovu varkicu. Usput budi rečeno, kad miyabija okrenete na leđa, dobijete anthraxa. Dr Jekyll and mr Hyde špreha…

Ito vision 110

Ova varka je utrla put svim ostalim megabassovim varkama u Americi i ostatku svijeta. Na masu mjesta se spominje kao (u startu) tajno oružje profića po turnirima širom USA, a ako se, usprkos visokoj cijeni probila na zahtjevno američko tržište (i kolijevku bassolova, usput budi rečeno), onda ima šanse svugdje. Ameriku je osvojio oko 2000-te, mene je osvojio nakon prvog bolena preko 80 pod toplanom, i to na dan kad nitko nije mogao dobiti ribu. Dan kasnije, kad sam skužio što i kako, palo je još par komada oko 80… Ostatak ekipe i opet nije nešto lovio. Još par razloga onako iz rukava: radi više nereda u vodi od večine tvičeva, što je, kada je riba aktivna veliki plus, a opet može biti i samozatajan, vođen ravnomjerno ili samo lagano tvičan, kad je riba neutralna. Široki i ravni bokovi koji se sužavaju prema trbuhu daju više fleša i pri takvom laganom tvičanju. Dalje se zabacuje od većine (suspend) tvičeva te duljine koje sam probao i samim tim pretražuje više vode. Na potez štapa reagira odmah, na prestanak se zaustavlja odmah,kao da se ukopa, a to većini (čak i neaktivnih) basseva i štuka bude dovoljno da ih pokrene. Nije osjetljiv kao 95ica pa i sajlu podnosi dobro. Iz nekog razloga, oni sa trokutastim kljunom su mi se pokazali lovniji od onih sa okruglim, mada se golim okom ne kuži razlika u radu.

 Ito vision 110+1 

110ka roni do nekih metar, max. Koliko mladica zbuksanih iza nekog kamena na 3-4 m dubine se nije htjelo dići za njim jer im je bio preblizu površini bih mogao otkriti već ove jeseni kad se sezona na mladicu otvori, a ja se pojavim s ovom varkom koja roni do metar i pol. Isto vrijedi i za neke druge ribe kojima je 110ka bila preplitka. Na prvi zabac dublja verzija 110ke me oduševila, bez pol muke dolazi na radnu dubinu, ne daje ništa više otpora od originalne verzije, a vodi se jednako lako, ako ne i lakše. Jedna od onih varalica koja me osvojila na prvu, a takve su rijetke i rijetko me osjećaj prevari.

Ito vision 110 magnum

130 mm, 20 i sitno grama, kako bi to rekli na više US sajtova ˝the legend just got bigger˝. Ameri na magnuma rokaju prasce od basseva, kod nas prava mjera za dobru štuku, ili jako dobrog smuđa. Meni je jedan dobar ostavio potpis u prvom izlasku na Savu sa ovom varkom. Iznenadio me, a ni štap nije bio primjeren za ovu, ipak, ozbiljnu varku. Dok i na 95icu i 110ku u Megabasu stavljaju katsuage, magnum je opremljen setom ozbiljnih udica koje se neće otvoriti kad ju, npr, iz sve snage sastavi bolen, ili mladica u najjačem brzaku. U stajaćoj vodi rasni 40-gramac ima šanse, u štromu bih podebljao na 60-70. Dekor french pearl nikako da naručim, a pali me otkako sam ga prvi put vidio. Megabass varalice, ( kao i ostatak japanaca) imaju 2 ozbiljna minusa: prvi je naravno cijena, a drugi, koji je pogotovo izražen kod ovog proizvođača je paleta boja, kojih ima toliko da je teško odabrati onu pravu. Love sve, ali na neke bolje padaju ribe, a na neke ribolovci. O plusevima uopće ne želim, nabavite jedan iz palete i sve će vam biti jasno. Upozorenje unaprijed: lako se navući, teško se skinuti, a jednom kad se navučete, skužite da uz megabassa ima i nekih drugih proizvođača iz zemlje izlazećeg sunca koji rade isto tako sjajne stvari. O njima nekom drugom prilikom.

 

Goran Pišćak NoName

Zla dica

Spineri, , , , , , , ,

_MG_4440

Veliki grgeči rajcaju me već duže. Kad me Danijel nazvao i rekao (otprilike) da se tamo neki lik nabacivao malim gumicama po Mrzloj i dobio par grgrča od 30 do 40 nije bilo druge nego skupit ekipu i okušat sreću.

Već par dana prije sam se počeo pripremati, a to sam zadnji put napravio za Borovik. Uz grgeče u Mrzloj plivaju i dobre štuke pa sam za probu sa ghetto riderom odradio 2 ribolova na basseve. 2 komada oko 40 nisu imala šanse, znači da mu ni osrednja štuka neće predstavljati problem. Taktika je isto razrađena, prvo lovim grge, a popodne se zabijam pod branu i probat ću isčačkati kakvu pastrvu. Eto koliko sam ozbiljno shvatio ovu misiju.

Noć prije sam kasno zaspao, tek oko 1, no svejedno sam se kad je u 4 zazvonio alarm digao na prvu. Kupim Robija, 15 minuta kasnije i Krmpu kojem 2 heartyja nisu dosta, nego me cima da mu ponesem i crostagea. Za divno čudo, nije ponio ulija i mušičarac, iako sam mu rekao da ima lijepih klenova i štuka u jezeru. Samo jednom fulano skretanje i eto nas na Mrzloj. Stajemo na brani, 3 dečka već love, kažu da su im pale 2 štuke. Imaju čudan naglasak, na prvu mislim da su pijani zagorci, kasnije smo skužili da su slovenci. Dok čekamo da se birc uz jezero otvori, slažemo pribor. Odmah kontrola, dečki jel imate karte? Respekt! Lozinka Danijel i sve oke.

_MG_4404

Krmpa i Robi idu lijevo, u šumu, sam vi ajte, mislim si. Ja palim desno, odrezana obala, hrpa velikog kamenja i mini crvenperki, ak negdje ima grgeča, ima ih tu. Tak je i bilo. Slit shad od 5 cm odmah vara par komada, oke, jesu mali, al upis je upis. I ova dvojica stavljaju istu varku i upisuju se. Birc se otvara oko 8, taman dolaze Danijel i Dule, koje slobodno mogu nazvati dobrim duhovima ŠRK Lokvarka , tako da sjedamo na kavu dok nam ne ispišu dnevne. Danijel je bio na svadbi, cimamo ga da se popravi pelinom, al niš od tog. Krećemo. Idemo odloviti desnu obalu jezera, koja je u šumi i teško prohodna, ali samim time i manje napadnuta i zahvalnija. Danijel odmah u uvali desno od brane dobiva štuku, Duletu jedna dobra cvika pa vežem sajlu. I idućih pol sata, sat ne mogu dobiti griza. Skidam sajlu, stavljam fluorokarbon i odmah se upisujem. Stižem Duleta, kod njega isto. Dok je imao sajlu ni griza, kad ju je skinuo krenulo je. Dolazim do nekakve ruševine u vodi i tu između 2 pojasa trave vadim 15-20 grgeča praktički jednog za drugim. Slit shad je totalno razvaljen, jedva se drži na udici. Stavljam nekakvog nonejm kineza sličnih dimenzij i lovim, ali manje. Idemo dalje, probijamo se kroz šumu, na određenim mjestima penjemo se i na sve 4 i spuštamo isto tako, jer drugačije ne ide. Dolazimo na proširenje na jezeru, ispred nas je stari tok, a prema sredini jezera malo malo vrh neke grane viri iz vode. Dule mi pokazuje panj gdje je izvukao 40-ku. Ostatak ekipe smo ostavili dosta iza nas pa ih tu odlučujemo sačekati i malo temeljitije odloviti.

Dule se kune u bijelu boju, većinu vremena baca bijelog berkleyevog sand worma pa iako sam do sada lovio sa tamnijim varkama zbog lagano zamućene vode, stavljam oskara od 6 cm bijelog tijela i crvenkastonarančastih leđa i glave. Prvo ispitujem teren, a onda puštam varalicu do dna i krećem namatati. Osjećam težinu, kužim na prvu da je dobra riba, nikakvog udarca nije bilo, valjda je varku pokupila sa dna odmah kako je pala i ostala tako. Spuštam štap, brzo namatam višak špage i lupam kontru. Samo da se dobro zakačila, mislim si. Dril ne traje dugo, forsam, ali oprezno, ghetto rider i opet odlično odrađuje sve trzaje i bjegove ribe, cijelo vrijeme mi kroz glavu prolazi ˝ nemoj otpast, nemoj otpast˝ i uskoro za vilicu hvatam krasnog grgeča. Udica zapiknuta plitko, skoro u sam vrh usta.

_MG_4468

Čisto sumnjam da bih ga izvadio da sam imao malo tvrđi štap. Uzdah olakšanja, ulovio sam ono po što smo došli! Dule mi čestita, vadim mobitel i kada me signal konačno pronašao u gustoj šumetini zovem Robija da me dođe fotkat. Par minuta kasnije riba se vraća u dubine Mrzle. Što se mene tiče možemo u birtiju, kažem ekipi sa osmjehom od uha do uha. Krmpa, Robi i Danijel nastavljaju dalje, Dule čačka po istom mjestu, a ja palim cigaretu. Idućih pola sata, još pod dojmom ulovljene nabacujem se bez veze silikoncima, dok me iz tog moda nije prenula Krmpina galama. Majstor je dok smo dolazili pričao da bi bio zadovoljan pastrvom od 2 kile, to je na vodi ponovio još par puta i mislio sam da ju je potegao kak se dero. Dule i ja što brže možemo dolazimo do ostatka ekipe, ovi se deru cijelo vrijeme i sve sam više ziher da su potegli pastrvu.

_MG_4478
_MG_4474

Nije pastrva, nije Krmpina, nego grgeč, Robijev! Majstor je zabacio, počeo vući, mislio da je zapeo, a onda je grana krenula. Zatim je grana, sudeći po snazi kojom se borila postala štuka, sve dok se pod nogama nije pokazao prekrasan, veliki grgeč. 34 mrzlih, grbavih, prugastih, bodljikavih centimetara. Kapa dolje majstoru, par fotki i bok, bok, lijepa ribo.

Na kraju jezera, u carstvu potopljenog drveća vadimo ribu za ribom. Oke, mali su, ali vesele… Ja bih napravio krug oko jezera, ali ne može se pa se kroz šumu vraćamo natrag. Veselo. Na izglednijim mjestima dižemo još kojeg pedljaša uz hrpe malh, kod ruševine plašim nešto u plićaku i za čas smo ispod suncobrana kod kampice, natežemo karlovačko dok se ćevapi ne ispeku.

2 runde piva i jedne ćevape kasnije i eto nas s lijeve, pitomije strane jezera. Lovimo, ali mršavije. Tek u plićaku na samom kraju jezera na tvič uspijevam isprovocirati 2 štukira, ova četvorica udaljeni tek grm od mene vade grgeča za grgečom, a Krmpa vara i manju štukicu. Popikali su valjda sve što pliva u tom plićaku pa se vraćamo na cugu. Nakon odlične kave, ekipa odlazi pod branu, a ja odlučujem malo ubit oko u autu.. Iz sna me budi nekakva cajka iz crvenog golfa koji se parkirao kraj mene. Fala, niste trebali , mislim si, al ajde.. Rastežem se, stižem do brane taman na vrijeme da se pozdravim s Danijelom i vidim kak Krmpa i Robi vade grgeča za grgečom. 6 sati je, dosta grgeča, vadim kutiju sa pilkerima i tvičevima, idemo po pastrvu.

_MG_4482

Nabacujem se tvičevima dobrih sat vremena, ali ništa se ne događa. Na kopču stavljam mali pilker kojeg sam još kod kuće ofarbao markerom u crno i zabacujem kolko ide. Puštam da padne na dno i povlačim, mijenjajući dubinu, smjer, brzinu, tvičajući, itd. U jednom trenutku, Krmpa se dere da vidim kak je malog grgeča ulovio, nakon što smo ih ulovili ne znam ni sam kolko. Okrećem glavu, mislim si, grgeč ko grgeč, vraćam pogled i vidim pastrvu preko 50 kako mi prati pilker. Ni sekundu kasnije, kad me snimila na obali, okreće u dubinu. Odbljesak zlatnog boka i veliki rep ostavljaju me drugi put danas bez daha. Dok bacam štap u travu, po glavi se roje pitanja šta bi bilo kad bi bilo.. Na kraju ostajem solo na brani i obečajem sam sebi da se vidimo u jesen. Red štuka, a onda opet pod branu. Možda mi se posreći.

_MG_4528

Putem kući vrtimo film današnjeg dana i sva trojica se slažemo u jednom; Mrzla Vodica nas svojom ljepotom, svojim položajem u šumi, uvalama, pojasevima trave i potopljenom drveću i granju opako podsjeća na Trakoščan. Bogatstvom ribe- u prvom redu grgeča i štuke (oni slovenci s početka priče su taj dan, između ostalih potegli i jednu od 92 cm!), pa i klena i pastrve, podsjeća na Trakoščan u najboljim danima. A ekipa, u prvom redu Danijel i Dule, oduševljavaju svojom gostoljubivošću i nesebičnošću. Skupite ekipu i uvjerite se sami.

 

Goran Pišćak NoName