Tag Archives: potočna pastrva

Ljepotice i trolovi

25.04.2019Spinerigorski kotar, just a perfect day, kuda na ribolov, lokvarsko jezero, lokve ribiči, potočna pastrva, ribolov pastrve, spin štuke, troling, zeleno srce hrvatskeSpineri

Imam osjećaj da na Lokvarskom vjetar puše 365 dana u godini. Kiša pada tek malo rjeđe. Ovaj put se ta kombinacija pokazala dobitnom. Jugo je deralo cijeli dan, a kiša bi zastala tek na trenutke. Vjerojatno postoje i bolji dani, možda su i noći bez punog mjeseca bolje. No sa 6 riba u čamcu bi svatko normalan bio zadovoljan. Pogotovo što još uvijek i nisam najsigurniji što radim.

Zato imam Šnajdara na čamcu. Koji je zaslužan za 2/3 ulova. No, budući da smo lovili pastrve, reza je izjednačena. 2 štuke koje je majstor ulovio su samo šlag na tortu odličnog dana. Počeli smo lagano, s kavicom, popili još jednu sa simpatičnim parom iz JAR-a, koji je imao veliku želju probati uloviti koju ljepoticu na muhu, ali su normalniji od Šnajdara i mene pa su odustali zbog vremena. Ostalo vrijeme smo vukli varke po Lokvarskom jezeru.

Ja sam opet dao povjerenje rapalkama i opravdale su ga. Shadow Rap i Shadow Shad Rap, oba u dubljoj varijanti, su mi go-to varke za sada, kad pričamo o trolingu. Mada mi je na momente bilo žao što nemam nekog od Scattera. Bilo Minnowa, bilo Tail Dancera. A i Azu Minnow bi dobro došao. Već vidim kuda to ide.. Prema kutiji s varkama striktno i isključivo za troling na Lokvarskom. Je da je to tek 2-3 puta godišnje, al bolest je neizlječiva.

Šnajdar je jednostavan, manje više vuče nekakvu gumu, imitaciju kedera, koja se, kolko sam skužio, više ne proizvodi, tako da ću mu morati poslati kojeg Kapsiza, ili Rippin Swim Shada, ako je gdje koji ostao. Jer ona osamdesetka za koju smo do čamca bili ziher da ima točke, a ne pruge ju je načela i neće još dugo.

Fascinantno je to da je štuka 80+ na bilo kojoj vodi trofej, a na Lokvarskom, dok si u potrazi za pastrvama, lagano razočaranje. Jer umjesto velike, debele prugaste razbojnice očekuješ veliki, debeli srebrni torpedo.. Čudna smo sorta mi spineri. Malo nam treba da postanemo razmažena derišta. Ili samo znamo što hoćemo?

Kako bilo, nakon tek par trolinga, mogu reći da imam hot spot na Lokvarskom na kojem uvijek nekako jače stisnem tu eva pjenu na štapu, nebitno jel u ruci Yasei, ili Shukan. Yasei je nešto lakše deklariran i ima finiju špicu, dok Shukan radi više cijelom dužinom, a zajedničko im je da ribe s njih ne otpadaju. I ne samo na tom hot spotu, već svuda na tom lijepom komadu vode. Zato mi i jesu prvi izbor za šlepu.

U planu je još jedan izlet na Lokvarsko, treba skinuti tih Šnajdarovih 62 centa.. Na hot spotu uz ovu dječicu od 50 mora biti i neka teta od 65. Kako brzo trolati, dal okačiti Azua, ili Scattera, ili ostati vjeran Sjenkama, furati vob 35, 45, ili 55 metara iza čamca, pitanja su koja će me zaokupljati do sljedećeg posjeta ovom dragulju Gorskog kotara.

Još da je skemijat 2 dana pa popit koju s Čopom i ostatkom bande..

51316

10.03.2019Spinerievo nas opet, jezerska pastrva, lokvarsko jezero, potočna pastrva, rapalka, salmo trutta, Salmo trutta m. fario, Salmo trutta m. lacustris, Salmo trutta m. trutta, sensibraid, shimano yasei, srk lokvarka, ulovi i pusti, voljeni vođaSpineri

Poštanski broj koji mi je, uz 10040, jedan od dražih.

O Lokvama, Lokvarcima, Lokvarki i Lokvarskom je već bilo riječi na ovom portalu, a evo ih još malo. S razlogom, tj ravno 50 njih. Priča o ŠRK Lokvarka i upoznavanje sa draguljima Gorskog kotara, Mrzlom Vodicom i Lokvarskim jezerom počela je, što se Spinera tiče, prije 6 godina. O velikim pastrvama pisao je davnih dana i Veljko Klašterka, a nakon njega mnogi pa i jedan klošar iz Dubrave.

Lokvarsko i njegove dubine kriju monstrume od pastrva već par desetljeća, no tek se kratko vrijeme love, tj tek se kratko vrijeme o njima priča. Bilo je potrebno da se skupi šaka entuzijasta na hrpu pa da Lokvarsko dobije status kakav zaslužuje. Status vode koja je spremna na dnevnoj bazi davati trofeje. Štuke od metra i zeru manje pastrve naprimjer.

Upravo s ovim drugima na pameti smo se Pero i ja zaputili put Gorskog kotara. Oko 8 smo pili kavu u Mrzlici sa Voljenim Vođom Danijelom (na slici gore) i ništa manje voljenim Domijanom, da bi čuku kasnije trolali po Lokvarskom.

Prvotni plan je bio da lovimo s obale, ali sam Šnajdara dobio na ruku pa je dao i čamac i vesla i akumulator i motor. Pero i njegova Luma i Iconic su bili na motoru, a ja, moj novi Yasei, rabljena, ali očuvana Alcedo/Allux Match HS Evo (ti ga evo) i nova rapalka, iliti Shadow Shad Rap Deep u Halloween dekoru od 9 cm na 2 metra 0,25 Cralussovog florca i čelzijevoj kopči (visim ti, Krmpa) smo tražili žrtvu u dubinama Lokvarskog.

Onaj osjećaj ´sad će, sad će´ je rastao u meni kako smo se približavali poziciji za koju me vežu podijeljeni osjećaji. Stiskao sam tu eva pjenu na jadnom Yaseiju i poluzainteresirano (sori, kume, al bio sam u nekom svom svemiru) odgovarao na Perina pitanja. Jednostavno, imao sam osjećaj za filing. Filing koji je doživio vrhunac u trenutku kad je nešto steplo tu rapalku koja se vozila 40-50 metara iza čamca i koji se iz ´koji k, jesam zapeo za nešto?´ pretvorio u ´jebote, imam ribu!´ kad je to nešto zapumpalo u daljini.

Dril kao da traje cijelu vječnost, kao da ju vidim kako tamo u dubini otresa glavom i kroz glavu mi na repeat prolazi ´samo da je jezerska i samo da se ne otkači´, sve dok ju Pero nije onako maestralno, iz prve usačio.

Sljedeća scena, gledamo ju u tom podmetaču, na sigurnom i urlamo i vrištimo.. Koljena mi se tresu, adrenalin me probija kako me nije probio već dugo.. Ne znam jel bi sjeo, ili skakao, van sebe sam. Zove Šnajdar, kilometar je daleko, al čuo nas je. Pita jel to mi urlamo, jesmo dobili ribu, kolika je.. Šacam ju na 50+ i inače gađam u cenat, al metar je pokazao okruglih 50. Ono kad adrenalin opere..

Par fotki i tih pola metra srebra odlazi nazad u svoje kraljevstvo. Pero pita šta ćemo, odgovaram mu da ću prvo sjest i zapalit, a dalje kako god. S čikom u gubici otpetljavam VMC-ejke iz podmetača dok nas Pero vozi u novi krug po hot spotu. Motor nam uskoro otkazuje jer je Voljeni Vođa zaboravio, tj zbog previše obveza nije stigao napuniti akumulatore pa veslamo nazad do brane. Nezaboravno iskustvo, bar za sad dok mišići bole. Ostatak dana šamaramo voblerima i žlicama dok vjetar šamara nas i uz nešto sitno akcije bez realizacije u kasno popodne odustajemo uz definitivni dogovor da smo ubrzo opet u potrazi za lokvarskim srebrom.

Najbolje vrijeme tek dolazi i mi skupa s njim! Do onda pratimo Lokve Ribiči!

Goran Pišćak NoName

Melankolična

30.07.2014Spinerikuda na ribolov, kupcina, pastrve, potočna pastrva, rijeka snova, sight fishing, slapnica, spin pastrve, stream fishing, troutSpineri

Prve se pamte. Ljubavi, ribe, žene, rijeke. Nebitno. Ostaju u nama. Nekei zaboravimo, ali ih se sjetimo kad tad. Ribič zaboravi većinu svojih ulova, ali ne zaboravlja rijeke i jezera u kojima ih je ulovio, kako je g. Charles K. Fox jednom rekao.

Ovo su retci o jednoj takvoj rječici, o potočiću negdje u brdima u kojem sam nekad davno znao haračiti. Netko bi mogao shvatiti krivo, ni tada mi nije palo na pamet uzeti ribu. Ali bio sam mlađi, nemilosrdan, neumoljiv. Nije mi palo na pamet bar stisnuti kontrakuke na trokukama mepsa, ili odrezati trokuku pa staviti jednokuku. Bilo je bitno uloviti što više. Ne osjećam se krivim. Što je bilo, bilo je. Prošlost se ne može promijeniti.

Ovih dana, dosta godina kasnije, gotovo slučajno, našli smo se na toj istoj rječici. Pozdravila nas je glasnim žuborom. Česte kiše gode joj, moćna je i fino teče. Diše punim plućima, iako je sredina ljeta. Stali smo na proplanku, složili opremu i zaronili u kanjon. Cvrkut ptica samo je na trenutak stao, toliko koliko je trebalo da nas hladna, bistra voda obgrli kao stare prijatelje koji se ponovno susreću.

Bez razmišljanja okačio sam meps nulu, provukao 2 puta i stao. Kroz glavu mi je prošlo par slika iz prošlosti, slike malih pohlepnih pastrvica sa sva 3 kraka trokuke u ustima. Slike naivnih riba koje krvare i izvijaju mi se u ruci dok ih pokušavam osloboditi oštrih udica. Slika kako perem ruke od krvi i sluzi dok krajičkom oka gledam kako malecka polako dolazi sebi.

Ne, hvala. Što je bilo, bilo je. Skidam meps sa kopče i kačim mali silikonac. Peankama stišćem kontrakuku. Zabac u dubljak donosi niz čvrgi po silikoncu, vrh štapa trese se kao da ga svako toliko pogodi udar struje. Piranice su još uvijek tu. I gladne su, ali premale da bi se zakačile. I bolje. Puštam silikon dublje, dobivam griz, kontriram i izvlačim udicu sa svučenim silikoncem. Da je na kopči bio meps, sad bi se igrali doktora. Smješkam se. Ne volim kad mi riba otpadne, kao i svi ostali, ali sada, u ovim trenutcima, na ovoj rječici uživam u svakom fulanom grizu.

Svako toliko vrh štapa registrira griz, a svaka koja se ne zakači kao da me rješava dijela tereta iz prošlosti. Svaka koju povučem pola metra pa se oslobodi pričinja mi više zadovoljstva od one koja se zakači. One ulovljene bore se srčano, daju sve od sebe, ali nemaju šanse. U ruci se tresu kao da su spojene na struju. Još su živčane kad su van svog ambijenta. I još su prekrasne. Ljepše nego ih pamtim. Žarko crvene pjege izgledaju skoro pa nestvarno. Priroda je čudo. Nema tog kista, nema tog pera, nema te olovke i boje koja će oslikati bolje i ljepše od prirode.

Penjemo se uzvodno, iza svakog kamena vreba po jedna. Ljepotica i zvijer u jednom. U nešto većim dubljacima i njih 5-6. Robi u jednoj rupi veličine ni 3 kvadratna metra malo malo zateže. 10-15 puta u vremenu koje treba da od cigerete ostane samo filter.

Male lavice. Čopor gladnih vukova. Lovci u zasjedi. Neke udica propikne, neke prime silikon za rep, neke promaše plijen pa su kontre u prazno. Mogli bi staviti manju udicu, manji silikon i uloviti sve do jedne, ali čemu? Ne natječemo se, guštamo. U ribolovu, u okolini, u trenutku.

Nismo više klinci. Više mi nije bitno uloviti po svaku cijenu. Onaj osjećaj kad ribu koju sam prevario minimalno oštećenu vratim u njeno stanište ispunjava me daleko više od osjećaja da sam ulovio sve što pliva. Jer ulovio sam sve što pliva.

[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]

Možda lagano starim, a možda sam tek nedavno zapravo počeo uživati u ribolovu?

Goran Pišćak NoName

Štefica

07.01.2014Spineribrown trout, izlov pastrve, jezero, lake, lokvarsko, lokve, pastrva, potočna pastrva, srd lokvarka, svjetski rekord pastrvaSpineri

25.12., podne i 15. Zvoni mobitel, zove Danijel s Mrzle, čestita Božić. Fala, rođo, i ja tebi i tak to.. Šta ima, nema ništa, bla-bla. Sve vrijeme mu glas nekak čudno titra, meni, bolesnom u glavi kakav jesam, prvo pada na pamet da ga je stepo lagani infarkt od previše klope prek blagdana i da je drhtavim prstima krivo stisnuo nešto i umjesto hitne okrenuo mene pa se sad izmotava. Pita kad ćemo doć, pitam jel grize kaj, dobivam negativan odgovor, al to drhtanje u glasu me kopka. Nešto mi smrdi. Odmah nakon što sam poklopio zovem Robija i zašprehavam ga kak dugo nismo bili na Mrzloj, kak nas možda posere, da kaj bu doma, idemo na zrak, itd, itd. Nakon napornih pregovora skupljamo siću po džepovima, biramo par nepar ko će razbit kasicu prasicu da se skrpamo za put i sutradan u mazdi pratimo zavoje na putu do Mrzle. U Skradu nas štrumpfovi na nizbrdici iza zavoja gađaju laserom, ali dobri čovjek u berlingu nam je blendo pol kilometra prije, slikajte se, gospodo u plavom!
Oko 9 smo na brani, kiša pada, vjetar puše, Robi me gleda u stilu ´koji mi k… ovo treba´, a ja serem da je vrijeme super i da ćemo se izudarat. 6 sati kasnije, Robi spava u autu, a ja, budala, se još ne predajem. Tvičam, đerkam, đigam, krećem, stajem, spuštam na dno, pokušavam sve, jedino površince ne bacam. Zato jer ih nemam u kutiji. Nema veze što je kiša pojačala, što ju prati vjetar, što mi se kutija cigareta u džepu raspala od kiše, što trava u vodi nije pala ni milimetra, mene moja riba čeka.

Oko 3 zove Danijel, ja mu ´zahvaljujem´ na pozivu, on mi vraća da sam amater i tak.. Super smo si. Kaže da će doć, reko oke, što bi samo ja kisnuo.. Pol sata kasnije, evo ga. Imaju izlov, ja odmah pitam jel im se možemo prikrpat, riba tak i tak ne grize, a imam i neki filing da bi to mogao biti razlog one njegove drhtavice. Uskoro se i ostatak ekipe skupio kod ribičke kućice, trpaju se stvari u kamion, kante, kace, boca s kisikom, agregat, mreže, podmetači, …, sve je tu i vrijeme je za pokret. Dosadna kiša još uvijek pada i dok se vozimo iza na kamionu, Danijel Robiju i meni govori: dečki, danas možda vidite nešto što niste vidjeli nikad u životu i ´ko zna kad ćete opet. Mi se pogledavamo, ne znamo jel ozbiljan, il nas cima pa ne komentiramo niš.

Parkiramo i iskačemo iz kamiona, Daniel prti agregat na leđa, Vanja je na ´igli´, a mi ostali sa podmetačima i kantama im čuvamo leđa. Prvih parsto metara se na površini zabljesne tek tu i tamo koji klenić, a onda se iz rupe koja po pričanju Vjerana uvijek podari nešto za iglom digla ogromna pastrva. Majstor nas nije cimo. Opću pomutnju, galamu i metež zamijenilo je urlanje i veselje u trenutku kad je riba ušla u podmetač. Prva riba i odmah jebeni jack pot, monstrum preko 10 kila ulovljena u potočiću širine metra. Nagon je gadna stvar. Ljudi su ga naučili potisnuti, životinje tjera naprijed i kada je to nemoguća misija.

Trčim do kace, vidim da nema vode i Kristijan i ja ju punimo vodom skoro do vrha da ta ribetina može stati unutra. Gledam ju okrenutu na bok, ogromna je, izgleda ne kao pastrva, već kao mala tuna. Iako još omamljena i nemoćna, u meni izaziva strahopoštovanje. Kak si narasla tolka? Kud si krenula? Jel znaš kolika si uopće? Kako bi te bilo imat na štapu? Jel bih te opće izvadio da mi se i posreći da primiš, ili bi mi sažvakala varku skup s trocama i ispljunula sve to? Pitanja samo prolaze kroz glavu. Tu negdje gubim doticaj sa stvarnim, nastaje nekakav kratak spoj, mozak obavija magla, iz koje tu i tamo iskoči tek neka slika. Hrpa ošamućenih klenova koje struja nosi nizvodno.. Tu i tamo koja pastrva, nebitno ima li 30, ili 60, galama i veselje je jednako.. Trenutak kada se je Dalibor preračunao i voda mu se prelila u duboke čizme, a on iskočio van.. Zajebancija nakon toga- lakše ti je napravit stoj na rukama neg skidat čizme i isipavat svu tu vodu.. Trčanje s kantama vode i propadanje u blato.. Trčanje s pastrvama u podmetaču..

[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]

U ribogojilištu se malo vraćam u stvarnost. Netko viče da smo ulovili 16 riba. Uz ovu gigantsku, još jednu oko 5 kila. Promakla mi je. Nisam je doživio. U bilo kojem svemiru, u bilo kojoj zemlji, na bilo kojoj vodi, za bilo kojeg ribolovca ona bi bila trofej. U ovoj priči ta prekrasna riba uspjela mi je promaći. Mužjaci dugi preko pola metra ne postoje. Mužjaci s kojima bih se naslikavao i o kojima bih pričao dok se grlo ne osuši. Slagao tekst za Spinere dok oči ne postanu 2 krafne od buljenja u ekran. Mužjaci zbog kojih ne bih spavao par noći vjerojatno da mi se otkače sa udice.. Ribe od pola metra uz ovu zvijer jednostavno ne postoje. Gospodin Boro, čovjek zadužen za mrijest se priprema. Smetamo mu, znam, ali čovjek ni da bi riječ rekao. Odvaja mužjake od ženki, slaže stol i umjetna oplodnja počinje. Štefica u bazenu čeka da dođe na red. Vadimo ju van, došla je sebi i sad divlja u podmetaču. Smiruje se, ali je svejedno trojica drže dok ju Boro muze. Daje nešto ikre, nije puno, ali mora se izmusti što više. Boro objašnjava da se višak ikre upali ukoliko se riba ne izmrijesti i u tom slučaju riba najčešće ugiba. Dok mi to Boro objašnjava, dečki ju važu prije vraćanja u bazen. 11,5 kg i 91 cm.

[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]

Ljudi, pastrva preko 11 kila i preko 90 cm! Boro iz kante vadi mužjaka i cijedi mliječ po ikri. Mliječ mužjaka kojeg bi ova pojela ko kikiriki da se nađu 1 na 1 negdje u dubinama Lokvarskog jezera. Boro ispire višak mliječi u bazenu i govori da je Štefi na boku. Diše, ali da samo jedan škržni poklopac radi, jer na drugom leži. Treba ju uspraviti. Danijel ju lovi podmetačem, ja ju uzimam u ruke i pridržavam. Držim u rukama pastrvu preko 11 kila. Pomažem pastrvi od 91 cm da se oporavi. Guram kroz vodu to masivno tijelo da joj svježa voda struji kroz škrge. Tolika je da ju moram pridržavati s obje ruke. Ako ju primim samo za rep, težina ju vuče dolje. Voda je hladna, rukavi su mi mokri do laktova, ruke ne osjetim, ali ju držim. Kad više ne mogu, spuštam je na dno i podboltavam podmetačem.

Prošlo je već 20 minuta, možda i pola sata kako ju držim uspravno u vodi. I mrena u Savi na +30 bi već došla sebi. Štefi ne. Svaki put kad ju pustim, okreće se na bok. Dobro smo ju izmorili. Nije mi svejedno, al zajebavam se da će bit lijep preparat. Pol ekipe se smije, pol me gleda ispod oka.. Iz zajebancije zovem kuma Tihu da pitam kolko košta prepariranje pastrve od 90 cm. Ova kao da me čula, kada sam odmaknuo podmetač od nje, ostala je uspravna. To, lutko! Iz one petice Boro je u međuvremenu izmuzao krasnu količinu ikre, iz onih manjih još nešto, dečki su dali svoj dio i lagano privodimo posao kraju. Nešto riba od prošlog izlova, par krasnih mužjaka i neke od danas idemo pustiti natrag u Lokvarsko jezero.. Dale su svoje. Nekad, u nekim prošlim vremenima, ne bi bile te sreće. Nije ugodno kad te strese struja, ali je ugodnije od sjekire posred čela. A nekad se nažalost to tako rješavalo ovdje. Srećom po ribe, vremena su se promijenila. Ekipa se uspjela izboriti da Mrzla postane C&R voda, na Lokvarsko paze koliko mogu, a nakon izlova pastrve više ne završavaju u tanjuru, već se vraćaju u dubine Lokvarskog. Korak od sedam milja u godinu-2. Respekt, ekipa, kapa dole i naklon do poda.

Dok se vraćamo kući, vrtim film. Pri kraju izlova, kod same brane ostavio sam 2 pastrve u kanti i otišao vidjet šta se događa, hoće li još koja isplivati. U povratku kupim kantu, Danijel me gleda, kaže, tu si ih ostavio tak, u otvorenoj kanti? Da, kažem. I znam da sam zajebo. Kaj bi bilo da je jedna iskočila, pita. Sliježem ramenima..

Kaj bi bilo da je iskočila.. Niš, mislim si, lego bi dole, pokrio glavu i pjevo zakaj se tak oblačiš od Hladnog piva dok me cipelare..

Drugi dan, oko 10 ujutro, dolazi poruka od Vanje, kaže: sad sam bio mamaru pogledat, sve oke, sutra ju vraćamo.

Štefica, ljubavi, vidimo se na proljeće!

Goran Pišćak NoName