Tag Archives: pastrve

Melankolična

_MG_4218-Edit

Prve se pamte. Ljubavi, ribe, žene, rijeke. Nebitno. Ostaju u nama. Nekei zaboravimo, ali ih se sjetimo kad tad. Ribič zaboravi većinu svojih ulova, ali ne zaboravlja rijeke i jezera u kojima ih je ulovio, kako je g. Charles K. Fox jednom rekao.

Ovo su retci o jednoj takvoj rječici, o potočiću negdje u brdima u kojem sam nekad davno znao haračiti. Netko bi mogao shvatiti krivo, ni tada mi nije palo na pamet uzeti ribu. Ali bio sam mlađi, nemilosrdan, neumoljiv. Nije mi palo na pamet bar stisnuti kontrakuke na trokukama mepsa, ili odrezati trokuku pa staviti jednokuku. Bilo je bitno uloviti što više. Ne osjećam se krivim. Što je bilo, bilo je. Prošlost se ne može promijeniti.

_MG_4204-Edit

Ovih dana, dosta godina kasnije, gotovo slučajno, našli smo se na toj istoj rječici. Pozdravila nas je glasnim žuborom. Česte kiše gode joj, moćna je i fino teče. Diše punim plućima, iako je sredina ljeta. Stali smo na proplanku, složili opremu i zaronili u kanjon. Cvrkut ptica samo je na trenutak stao, toliko koliko je trebalo da nas hladna, bistra voda obgrli kao stare prijatelje koji se ponovno susreću.

Bez razmišljanja okačio sam meps nulu, provukao 2 puta i stao. Kroz glavu mi je prošlo par slika iz prošlosti, slike malih pohlepnih pastrvica sa sva 3 kraka trokuke u ustima. Slike naivnih riba koje krvare i izvijaju mi se u ruci dok ih pokušavam osloboditi oštrih udica. Slika kako perem ruke od krvi i sluzi dok krajičkom oka gledam kako malecka polako dolazi sebi.

_MG_4160

Ne, hvala. Što je bilo, bilo je. Skidam meps sa kopče i kačim mali silikonac. Peankama stišćem kontrakuku. Zabac u dubljak donosi niz čvrgi po silikoncu, vrh štapa trese se kao da ga svako toliko pogodi udar struje. Piranice su još uvijek tu. I gladne su, ali premale da bi se zakačile. I bolje. Puštam silikon dublje, dobivam griz, kontriram i izvlačim udicu sa svučenim silikoncem. Da je na kopči bio meps, sad bi se igrali doktora. Smješkam se. Ne volim kad mi riba otpadne, kao i svi ostali, ali sada, u ovim trenutcima, na ovoj rječici uživam u svakom fulanom grizu.

Untitled_Panorama1

Svako toliko vrh štapa registrira griz, a svaka koja se ne zakači kao da me rješava dijela tereta iz prošlosti. Svaka koju povučem pola metra pa se oslobodi pričinja mi više zadovoljstva od one koja se zakači. One ulovljene bore se srčano, daju sve od sebe, ali nemaju šanse. U ruci se tresu kao da su spojene na struju. Još su živčane kad su van svog ambijenta. I još su prekrasne. Ljepše nego ih pamtim. Žarko crvene pjege izgledaju skoro pa nestvarno. Priroda je čudo. Nema tog kista, nema tog pera, nema te olovke i boje koja će oslikati bolje i ljepše od prirode.

_MG_4198 _MG_4253

Penjemo se uzvodno, iza svakog kamena vreba po jedna. Ljepotica i zvijer u jednom. U nešto većim dubljacima i njih 5-6. Robi u jednoj rupi veličine ni 3 kvadratna metra malo malo zateže. 10-15 puta u vremenu koje treba da od cigerete ostane samo filter.

Male lavice. Čopor gladnih vukova. Lovci u zasjedi. Neke udica propikne, neke prime silikon za rep, neke promaše plijen pa su kontre u prazno. Mogli bi staviti manju udicu, manji silikon i uloviti sve do jedne, ali čemu? Ne natječemo se, guštamo. U ribolovu, u okolini, u trenutku.

Untitled_Panorama3

Nismo više klinci. Više mi nije bitno uloviti po svaku cijenu. Onaj osjećaj kad ribu koju sam prevario minimalno oštećenu vratim u njeno stanište ispunjava me daleko više od osjećaja da sam ulovio sve što pliva. Jer ulovio sam sve što pliva.

_MG_4323
_MG_4318

Možda lagano starim, a možda sam tek nedavno zapravo počeo uživati u ribolovu?

Untitled_Panorama2a

 

 

Goran Pišćak NoName

Potok sjećanja

IMG_1200

(tekst i fotke Hrvoje Nimac, 3.b)

Prilikom jednog ”ribanja i ribarskog prigovaranja” sa Goranom, bacio mi je bubu, kako misli da bih ja mogao napisati nekakav tekst?! Pitao sam ga kako to misli, a on me poklopio: ”Što nije jasno u rečenici: Mislim da bi mogao napisati tekst” !? Okrenuo sam dalje ”po ribama”, jer kako ću mu reći da je zadnji put kad sam pokušao nešto pisati to bilo na temu ”Jesenski plodovi” kada sam bio 3b razred a ni tada se nisam proslavio, sva sreća da su još bile opisne ocjene (toliko sam star).

20140302_113406

Međutim bubica u uhu je ostala…

Mislio sam o čemu bih ja mogao pisati, nemam neke kapitalce upisane, niti egzotične destinacije, niti sam ikad ulovio štuku u kojoj je bila druga manja a u njoj još manja a u njoj još manja a u njoj… Mada znam neke koji jesu. Mislio sam… Mislio sam (Balt… Baltazar) i na kraju sam se sjetio nje! Dakle, njeno Veličanstvo… rijeka Sunja ili kako bi mi Stubljančani (rodno selo moje mame) rekli, Krivaja…
Sunja je desni pritok Save, izvire ispod Zrinske gore s ušćem u Savu nasuprot sela Puska. 69km čiste ljepote… Klenovi, pastrve, plotice, uklije, potočne paklare, mrene… Obične i potočne još i danas nastanjuju gornji i srednji dio tog banijskog bisera, dok je donji dio još uvijek bogat štukom, grgečom i ostalom bijelom ribom koja uđe iz Save u vrijeme visokih vodostaja. U zadnje vrijeme čak se i manjić redovno lovi.

IMG_9761b
PB131087

Moji prvi doticaji sa Krivajom su počeli sredinom 80-ih kada je jednog vikenda, djed donio vršu (pletenu od vrbove šibe) punu ribe. Bilo je tu ”jezeva” (kasnije sam spoznao da su to bile plotice), sapača, običnih mrena i velikih klenova. I danas tvrdim da su bili stvarno veliki… Redovna procedura je bila…. Natočiti korito… Ubaciti ribe i provesti par sati (dok baka ne uhvati vremena da ih očisti) u promatranju tih vodenih bića…
Tako je sve počelo… Nakon par vikenda tata me je odveo na prvi ribolov (doživotno mu hvala), dobio sam trklju od vrbe izrazite vršne A akcije (i danas volim brze štapove) težine bacanja 80-140 grama, dužina cca 2 metra. Struna DAM 0,30 plastični plovak (k’o za omanji raub) i gore malu udicu. Rekao mi je da stanem na brzak i na kruh lovim bjelkice a on će 20 metara dalje loviti ”prave ribe”. Nakon 10-ak minuta i 10-ak bjelkica, poželio sam nešto veće… Nešto što mi je tu i tamo proletilo pod nogama, nešto što je sličilo ”djedovim ribama” iz vrše.
Otišao sam do auta (Yugo 45 naravno, boja kaki) i sjeo. U autu je bio veliki obad koji je glavom bezuspješno pokušavao probiti šajbu. Ubrzo je dobio po ušima. Probio sam ga udicom tik iza glave (da duže živi) i plasirao plovak blizu korijena jedne stare vrbe. Nakon 3 sekunde plovak je zaplesao, ja majstorski zategnuo, trklja je odradila svoje pa ”ogromni” klen od 30-ak deka nije imao šanse.

IMG_2610

Nikad neću zaboraviti onaj ponos kada sam klena pokazao tati a zatim i mami,djedu,sestri i ostalima kod kuće… Da su mi dali nosio bih ga od kuće do kuće po selu… To je bilo to…

Zaljubio sam se u Krivaju… Do ušiju…. I zauvijek!

Onda je djed umro, došao je rat… Baku smo nekako uspjeli iščupati od tamo… I sve je stalo na pet godina. U tih pet godina, često su mi u misli i snove dolazili djed, Krivaja i veliki klenovi…  Najdraža riba i dan danas. Rat je prošao, kuća se opet izgradila, baka se vratila kući i svaki moj vikend je bio isti. Plavi Pony (Rog Touring, san svakog dječaka rođenog prije par desetljeća), sendvič, sok i na Krivaju! Počelo se loviti varalicom, klenovi nisu praštali Damovim leptirićima i onoj jedinoj Rapali koju sam tad imao (original F 3cm, BT boja). Jedno vrijeme sam mislio da je to najbolja varalicu na svijetu.

IMG_0093
IMG_0212

Tih godina se intenzivno lovilo, ribe je bilo puno, pratilo se sve u vezi ribolova (R&R, Sportski ribolov), ”gutali” tekstovi od g. Stanića, Puškadije, Rabatića, Mrve,… a ja sam živio život Toma Sawyera i Huckleberry Finna. Tjedan škole, u subotu ujutro na Krivaju, cijeli dan ribolova, navečer (opečen od sunca) s ekipom u grad. Ujutro opet na bus i cijeli dan ribolova. Happy days…

Uz Krivaju sam liječio sve svoje tadašnje ”probleme”… Školske, zdravstvene… Pa i ljubavne. Nekad nisam ni lovio, bilo mi je dovoljno da sam tamo. Sjećam se ’97 kad sam se jednom vratio busom doma….(taman je Bokšić zabio Ukrajincima u Kijevu i odveo nas u Francusku) i pokazao svoju prvu potočnu pastrvu od cijelih 30 cm…. Koja sreća…. Teško objašnjiva onome koji nije dočekao zoru ili sumrak, sam (vrlo bitno) na vodi. To je bila prva pastrva koju sam odnio doma. Prva, zadnja… I nikad više!

DSC00341
IMG_0465

Zadnjih par godina odvukle su me neke druge vode, neke veće ribe ali nikad nisam zaboravio Krivaju, tamo sam zaprosio svoju Romi na istom onom mostiću gdje sam puno puta odmarao a jednom čak i zaspao, i točno znam gdje ću odvesti Višena (trudni smo) da ulovi svoje prve klenove.

Romina-&-Hrvoje-1865

Ribolov je i danas važan dio mog života ali unatoč svim magabajsima, luvijasima i ostalim modernim ”blagodatima” vjerojatno nikad više neću osjetiti onu sreću, kao kad sam sa dva mepsa u džepu, na svom plavom Poniju jurio prašnjavim putem kroz polja, prema najljepšem mjestu na svijetu…

Napisano kao uspomena na sretno djetinjstvo i u sjećanje na moga djeku Nikolu.