samo za taj osjecaj

Vrijeme provedeno u ribolovu nema cijenu. Još kad je provedeno u dobrom društvu, kad možete s nekim podijelit onaj trenutak kad riba stisne, onaj adrenalin drila, onaj osjećaj kad ta riba dođe pred fotić, ili one sočne psovke kad eto otpadne s te wormice, trokuke, ili jednostavno fula, ono frendovski jebiga, doće druga, to je to.

Neprocjenjivo.

Rijetko objavim tekst koji nema puno riječi. Ovo je jedan od tih. Odlično društvo, abecednim redom

Nimac

Krmpa

Kruz

Uz domaćina koji nije normalan i ne krije to..

Hrpa akcije, hrpa ribe, raznih gabarita, ovaj put nećemo o tehnikama, varkama, nije ta priča.

Odlična voda, odlična zajebancija.. Bijeg od svega, čak i od signala pametnih telefona.

Odmor za mozak, punjenje baterija.

Nema te kiše, nema tog vjetra, nema te sile koja bi sjebala tih ni 48 sati druženja sa najboljom ekipom.

Uživajte u fotkama.

Mi ćemo ponoviti.

Suma sumarum, Kruz nas je namazao sve. Iako nikad nije tekma kad se ova ekipa nađe. Ali taj šeretski osmijeh, tu super podnošljivu lakoću postojanja, to valjda i štuke i bassevi puše.

A da i ne znaju.

Red basseva, red štuka i tako u krug. I malo opuštanja na kraju priče.

Ovo je, btw, okrugli dvjestoti članak na Spinerima u 9 godina, tamo od 2013.

Hvala na čitanju!

Goran Pišćak NoName

Kruz SK Photography

Ujutro je ribolov bio tako spor da sam, hodajući po obali, izmišljao varijacije na teme poznatih pjesama..

Neću u detalje, jer nema smisla.. Kako ono kažu, besposlen pop jariće krsti.

Megabassov Pop-X vara klenića prije no se sunce diglo, Kuk dobiva jednog grgana oko 20 da se idućih 4-5 sati skoro pa ništa ne bi događalo.

Mijenjamo pozicije, tražimo ribe i dobitne kombinacije, no karta nas neće. U jednom plićaku pedljaš se okreće repom od varke. Drugi isto. Ignoriraju finu gumu serviranu na dnu..

Žac napokon iza jedne brane vadi 2 za redom, treća riba biva japić. I tu staje.

Meni pod jednim mostom na 2˝ gumu pada solidna riba i to je to.

Oko 4 odlučujemo otići do pozicije koja je uvijek davala ribu i tu odloviti do kraja dana pa što bude.

Nakon cijelog dana bacanja u bunar, konačno nešto kucka po jigu. Lupam kontru, u prazno. Jig propada, kucanje se nastavlja. Opet kontra, opet u prazno. Vičem Žacu da mi je nekaj 6-7 puta lupilo po jigu, al nemrem zategnut.. On me gleda onim svojim dečko-daj-se-saberi pogledom, udaram kontru treći put i konačno je riba gore. Dobro pumpa, dobro je..

Prvi je vani nakon 8 sati bacanja.

Ubrzo i drugi i treći, itd.. Napokon lovimo koliko toliko dobro. Nakon cjelodnevnog bunarenja, daj šta daš.

A daju nam mrvice. Nema onih silovitih udaraca po varki, nema izbijanja štapa iz ruke kad zvekne po jigu.. Ko da nisu gladni, nego znatiželjni. Lupkaju po jigu u propadanju, lupkaju po Žacovoj gumi, navlače ju tamo negdje u dubini. Umjesto da ju spakira i pita jel ima još, trkne ju 2 puta i to je to.