A ovi retci su se komotno mogli zvati i povijest jedne ljubavi.
Kao i velika većina nas i ja sam počeo kako se već počinje- kederima. Uklije, grgeči, sunčanice, krkuše, crvenperke, žutooke, babuške, poneki balavac, ili peš.. To su bili prvi ulovi. Nije bilo bitno treba li ujaku samo par kedera za postavu, nije bilo bitno hoćemo li kasnije frend i ja ostaviti te ribe na suncu, iskopat im oko, ili oba i smijat im se kako glupo plivaju u kanti, ili baciti susjedovim mačkama, trebalo je uloviti što više. Više od toga što je trebalo ujaku i više od frenda, trebalo je ispasti što veća faca. Malo pomalo, a dosta zahvaljujući Sportskom ribolovu i svima onima koji su na kraju svakog teksta pisali ´puštajte ribe´, makar to možda i nisu prakticirali sami, došao sam na ovo na čemu sam i danas i na ovo što na Spinerima propagiram(o).
Ulovi, slikaj i pusti. Više nije bitno uloviti više od frenda, nije fora doći kući sa 2 kile cvergla, očistiti ih i baciti u škrinju da stoje tamo, vrlo lako moguće i dan danas. Danas je furka malo drugačija. Zove se sportski ribolov.
Sad kad razmišljam, praktički dvjema ribama mogu zahvaliti što mi je škrinja prazna, a duša puna. Prvi je smuđ koji je došao na par glisti namijenjenih dravskim deverikama. Da sam tada imao fotić, možda bi i danas plivao. Platio je glavom zbog razmišljanja, tko će mi vjerovati da sam ulovio smuđa od 70-ak cm, ako ga ne donesem kući. Sjećam se da ujak nije vjerovao da sam maznuo tolikog smuđa, cimao me da sam maznuo mrenu na glistu. Sjećam se da je zinuo kad sam ga izvadio iz vrećice. Sjećam se da sam mislio, skoro pa je vrijedilo.
2 dana kasnije na Mogamba mi je kresnula štuka od 80-ak centimetara. Sjećam se Silstarovog teleskopa od 2,10, težine bacanja 30 grama spiganog do ručke. Sjećam se role koja nije prestajala zujati dobrih 10 minuta i koja nakon te ribe više nije bila za upotrebu. Sjećam se i da sam ju donio kući i krenuo čistiti. Bila je sredina 11-og mjeseca, a ona je bila puna ikre. Puna kao što je zreo šipak pun koštica.
Sjećam se da sam rekao da je to zadnja riba koju sam ubio.
Nakon toga, samo lijepa sjećanja.. Lovim klenove na Savi, dolazi lik do mene, samo u kupaćima, s jednog boka visi vreća za krumpir i unutra par lijepih klenova, sa drugog flaša sa žabama. Lovimo ni 10 metara jedan od drugoga. Maznem klena, poslikam ga i pustim. On se dere, nemoj puštat, daj meni. Maznem drugog, oslobađam u vodi i puštam. Rek´o, sori, pobjegao mi je. Nakon što su još 2 ´pobjegla´, shvatio je i otišao nizvodno. Da je on prvi dobio ribu i spremio ju u onu vreću za krumpir, ja bih otišao.. 2-3 godine kasnije, ista rijeka, malo nizvodnije.. Počastio sam se novim štapom, idem ga ovjerit.. bacam površinca, nakon par zabaca bolen ga kupi sa površine. Kontra nije ni trebala. Uživam u drilu velike ribe na fini štapić. Nakon par minuta vadim ga na obalu i vidim da samo špaga viri iz usta. Zgutao je do dupeta skoro. Varka je skoro u škrgama, fino krvari. Operacija traje koliko i dril, u tih 5 minuta psujem i novi štap i pohlepnu ribetinu i sebe. Ulazim u vodu, držim ga tako i uopće se ne nadam da će preživjeti, samo čekam da se izvrne na bok.. Nije prošlo 10 sekundi, frajer je zamahnuo repinom, otuširao me i zbrisao natrag u dubinu. Štap: 850 kuna. Riba: 69 cm. To što je preživio i što ću ga možda opet ulovit kad bude imao 99 cm- neprocjenjivo. K´o u reklami.
Ljudi koji me znaju, a nisu zaraženi ribičijom uredno se čude zašto puštam ribe. A ja uredno pričam istu priču: zamisli da 2 ekipe igraju nogomet i onaj koji izgubi bude pojeden. Zamisli da Zidane progura nekom loptu kroz noge i dok trči kraj njega iz štucne izvuče sablju i odrubi mu glavu. Zamisli da Shaq zakuca prek nekog i skoči mu na kičmu. Malo nategnuto, ali eto.. Zbilja je malo drugačija.
Može bass imati ne znam kako vrhunsko meso, ali kako ubiti protivnika kojeg si minutu, ili 5 minuta prije zavaljao na njegovom terenu, na nekakav glupi komad gume, drveta, il plastike? Nakon što se zraubo na površinca tako da ti je adrenalin skočio do neba, nakon što si ga kontrirao i osjetio na štapu, nakon što ti je pružio vrhunski dril i spigao štap u kiflu, iskočio 2-3 puta iz vode luđački tresući glavom pokušavajući se osloboditi nečega za što je mislio da je lak plijen, nakon što ti je u borbi pružio ogromno zadovoljstvo i na kraju se umoran predao, kako ga ubiti? Ulovi, slikaj i pusti. I dođi opet sutra, prekosutra, ili za godinu dana. Zabaci na isto mjesto istu varalicu i ako mu opet uspiješ gurnut loptu kroz noge na njegovom terenu, opet ga pusti i reci, pa dobro, koliko još puta će ti trebati da naučiš? Ako ista varka ne prođe, mijenjaj. Ako ne ide kroz noge, možda prođe finta tijelom, bicikl, nešto. Jer, iako uvijek igramo kao gosti, na njihovom terenu, ipak smo mi nekakva Barcelona, a naši riblji prijatelji treća liga zapad. Kao i u nogometu, ne pobjeđuju uvijek favoriti, ali u tome i je bit sporta.
Puštajte ribe.
Goran Pišćak NoName
