(tekst i fotke Hrvoje Nimac, 3.b)
Prilikom jednog ”ribanja i ribarskog prigovaranja” sa Goranom, bacio mi je bubu, kako misli da bih ja mogao napisati nekakav tekst?! Pitao sam ga kako to misli, a on me poklopio: ”Što nije jasno u rečenici: Mislim da bi mogao napisati tekst” !? Okrenuo sam dalje ”po ribama”, jer kako ću mu reći da je zadnji put kad sam pokušao nešto pisati to bilo na temu ”Jesenski plodovi” kada sam bio 3b razred a ni tada se nisam proslavio, sva sreća da su još bile opisne ocjene (toliko sam star).
Međutim bubica u uhu je ostala…
Mislio sam o čemu bih ja mogao pisati, nemam neke kapitalce upisane, niti egzotične destinacije, niti sam ikad ulovio štuku u kojoj je bila druga manja a u njoj još manja a u njoj još manja a u njoj… Mada znam neke koji jesu. Mislio sam… Mislio sam (Balt… Baltazar) i na kraju sam se sjetio nje! Dakle, njeno Veličanstvo… rijeka Sunja ili kako bi mi Stubljančani (rodno selo moje mame) rekli, Krivaja…
Sunja je desni pritok Save, izvire ispod Zrinske gore s ušćem u Savu nasuprot sela Puska. 69km čiste ljepote… Klenovi, pastrve, plotice, uklije, potočne paklare, mrene… Obične i potočne još i danas nastanjuju gornji i srednji dio tog banijskog bisera, dok je donji dio još uvijek bogat štukom, grgečom i ostalom bijelom ribom koja uđe iz Save u vrijeme visokih vodostaja. U zadnje vrijeme čak se i manjić redovno lovi.
[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]
Moji prvi doticaji sa Krivajom su počeli sredinom 80-ih kada je jednog vikenda, djed donio vršu (pletenu od vrbove šibe) punu ribe. Bilo je tu ”jezeva” (kasnije sam spoznao da su to bile plotice), sapača, običnih mrena i velikih klenova. I danas tvrdim da su bili stvarno veliki… Redovna procedura je bila…. Natočiti korito… Ubaciti ribe i provesti par sati (dok baka ne uhvati vremena da ih očisti) u promatranju tih vodenih bića…
Tako je sve počelo… Nakon par vikenda tata me je odveo na prvi ribolov (doživotno mu hvala), dobio sam trklju od vrbe izrazite vršne A akcije (i danas volim brze štapove) težine bacanja 80-140 grama, dužina cca 2 metra. Struna DAM 0,30 plastični plovak (k’o za omanji raub) i gore malu udicu. Rekao mi je da stanem na brzak i na kruh lovim bjelkice a on će 20 metara dalje loviti ”prave ribe”. Nakon 10-ak minuta i 10-ak bjelkica, poželio sam nešto veće… Nešto što mi je tu i tamo proletilo pod nogama, nešto što je sličilo ”djedovim ribama” iz vrše.
Otišao sam do auta (Yugo 45 naravno, boja kaki) i sjeo. U autu je bio veliki obad koji je glavom bezuspješno pokušavao probiti šajbu. Ubrzo je dobio po ušima. Probio sam ga udicom tik iza glave (da duže živi) i plasirao plovak blizu korijena jedne stare vrbe. Nakon 3 sekunde plovak je zaplesao, ja majstorski zategnuo, trklja je odradila svoje pa ”ogromni” klen od 30-ak deka nije imao šanse.
Nikad neću zaboraviti onaj ponos kada sam klena pokazao tati a zatim i mami,djedu,sestri i ostalima kod kuće… Da su mi dali nosio bih ga od kuće do kuće po selu… To je bilo to…
Zaljubio sam se u Krivaju… Do ušiju…. I zauvijek!
Onda je djed umro, došao je rat… Baku smo nekako uspjeli iščupati od tamo… I sve je stalo na pet godina. U tih pet godina, često su mi u misli i snove dolazili djed, Krivaja i veliki klenovi… Najdraža riba i dan danas. Rat je prošao, kuća se opet izgradila, baka se vratila kući i svaki moj vikend je bio isti. Plavi Pony (Rog Touring, san svakog dječaka rođenog prije par desetljeća), sendvič, sok i na Krivaju! Počelo se loviti varalicom, klenovi nisu praštali Damovim leptirićima i onoj jedinoj Rapali koju sam tad imao (original F 3cm, BT boja). Jedno vrijeme sam mislio da je to najbolja varalicu na svijetu.
[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]
Tih godina se intenzivno lovilo, ribe je bilo puno, pratilo se sve u vezi ribolova (R&R, Sportski ribolov), ”gutali” tekstovi od g. Stanića, Puškadije, Rabatića, Mrve,… a ja sam živio život Toma Sawyera i Huckleberry Finna. Tjedan škole, u subotu ujutro na Krivaju, cijeli dan ribolova, navečer (opečen od sunca) s ekipom u grad. Ujutro opet na bus i cijeli dan ribolova. Happy days…
Uz Krivaju sam liječio sve svoje tadašnje ”probleme”… Školske, zdravstvene… Pa i ljubavne. Nekad nisam ni lovio, bilo mi je dovoljno da sam tamo. Sjećam se ’97 kad sam se jednom vratio busom doma….(taman je Bokšić zabio Ukrajincima u Kijevu i odveo nas u Francusku) i pokazao svoju prvu potočnu pastrvu od cijelih 30 cm…. Koja sreća…. Teško objašnjiva onome koji nije dočekao zoru ili sumrak, sam (vrlo bitno) na vodi. To je bila prva pastrva koju sam odnio doma. Prva, zadnja… I nikad više!
[ezcol_1half][/ezcol_1half] [ezcol_1half_end][/ezcol_1half_end]
Zadnjih par godina odvukle su me neke druge vode, neke veće ribe ali nikad nisam zaboravio Krivaju, tamo sam zaprosio svoju Romi na istom onom mostiću gdje sam puno puta odmarao a jednom čak i zaspao, i točno znam gdje ću odvesti Višena (trudni smo) da ulovi svoje prve klenove.
Ribolov je i danas važan dio mog života ali unatoč svim magabajsima, luvijasima i ostalim modernim ”blagodatima” vjerojatno nikad više neću osjetiti onu sreću, kao kad sam sa dva mepsa u džepu, na svom plavom Poniju jurio prašnjavim putem kroz polja, prema najljepšem mjestu na svijetu…
Napisano kao uspomena na sretno djetinjstvo i u sjećanje na moga djeku Nikolu.