Poštanski broj koji mi je, uz 10040, jedan od dražih.

O Lokvama, Lokvarcima, Lokvarki i Lokvarskom je već bilo riječi na ovom portalu, a evo ih još malo. S razlogom, tj ravno 50 njih. Priča o ŠRK Lokvarka i upoznavanje sa draguljima Gorskog kotara, Mrzlom Vodicom i Lokvarskim jezerom počela je, što se Spinera tiče, prije 6 godina. O velikim pastrvama pisao je davnih dana i  Veljko Klašterka, a nakon njega mnogi  pa i jedan klošar iz Dubrave.

Lokvarsko i njegove dubine kriju monstrume od pastrva već par desetljeća, no tek se kratko vrijeme love, tj tek se kratko vrijeme o njima priča. Bilo je potrebno da se skupi šaka entuzijasta na hrpu pa da Lokvarsko dobije status kakav zaslužuje. Status vode koja je spremna na  dnevnoj bazi davati trofeje. Štuke od metra i zeru manje pastrve naprimjer.

Upravo s ovim drugima na pameti smo se Pero i ja zaputili put Gorskog kotara. Oko 8 smo pili kavu u Mrzlici sa Voljenim Vođom Danijelom (na slici gore) i ništa manje voljenim Domijanom, da bi čuku kasnije trolali po Lokvarskom.

Prvotni plan je bio da lovimo s obale, ali sam Šnajdara dobio na ruku pa je dao i čamac i vesla i akumulator i motor. Pero i njegova Luma i  Iconic su bili na motoru, a ja, moj novi Yasei, rabljena, ali očuvana Alcedo/Allux Match HS Evo (ti ga evo)  i nova rapalka, iliti Shadow Shad Rap Deep u Halloween dekoru od 9 cm na 2 metra 0,25 Cralussovog  florca i čelzijevoj kopči (visim ti, Krmpa) smo tražili žrtvu u dubinama Lokvarskog.

Onaj osjećaj ´sad će, sad će´ je rastao u meni kako smo se približavali poziciji za koju me vežu podijeljeni osjećaji. Stiskao sam tu eva pjenu na jadnom Yaseiju i poluzainteresirano (sori, kume, al bio sam u nekom svom svemiru) odgovarao na Perina pitanja. Jednostavno, imao sam osjećaj za filing. Filing koji je doživio vrhunac u trenutku  kad je nešto steplo tu rapalku koja se vozila 40-50 metara iza čamca  i koji se iz ´koji k, jesam zapeo za nešto?´ pretvorio u ´jebote, imam ribu!´ kad je to nešto zapumpalo u daljini.

Dril kao da traje cijelu vječnost, kao da ju vidim kako tamo u dubini otresa glavom i kroz glavu mi na repeat  prolazi ´samo da je jezerska i samo da se ne otkači´, sve dok ju Pero nije onako maestralno, iz prve usačio.

Sljedeća scena, gledamo ju u tom podmetaču, na sigurnom i urlamo i vrištimo.. Koljena mi se tresu, adrenalin me probija kako me nije probio već dugo.. Ne znam jel bi sjeo, ili skakao, van sebe sam. Zove Šnajdar, kilometar je daleko, al čuo nas je.  Pita jel to mi urlamo, jesmo dobili ribu, kolika je.. Šacam ju na 50+ i  inače gađam u cenat, al metar je pokazao okruglih 50. Ono kad adrenalin opere..

Par fotki i tih pola metra srebra odlazi nazad u svoje kraljevstvo. Pero pita šta ćemo, odgovaram mu da ću prvo sjest i zapalit, a dalje kako god. S čikom u gubici otpetljavam VMC-ejke iz podmetača dok nas Pero vozi u novi krug po hot spotu. Motor nam uskoro otkazuje jer je Voljeni Vođa zaboravio, tj zbog previše obveza nije stigao  napuniti akumulatore pa veslamo nazad do brane. Nezaboravno iskustvo, bar za sad dok mišići bole. Ostatak dana   šamaramo voblerima i žlicama dok vjetar šamara nas  i uz nešto sitno akcije bez realizacije u kasno popodne  odustajemo uz definitivni dogovor da smo ubrzo opet u potrazi za lokvarskim srebrom.

Najbolje vrijeme tek dolazi i mi skupa s njim! Do onda pratimo Lokve Ribiči!

Goran Pišćak NoName