Monthly Archives: June 2013

Skrivena velebitska ljepotica

9040687517_dca66b06aa_o

Početkom 6-og mjeseca guglao sam nešto o PP Velebit i njegovim vodama. Štikada i Sv. Rok su mi bili poznati, za Zrmanju i Krku sam čuo i onda sam naletio na Krupu. Gledam fotke, šaljem Robiju mejl u 1 u noći i ni tjedan dana kasnije evo nas na Krupi.

U sumrak smo se još vozili po staroj cesti koja je nekad spajala kontinent i more, a mrak nas je ulovio na zavojitoj cesti koja se spušta prema Golubiću i Krupi. Oko 11 navečer konačno parkiramo na livadi i osluškujemo hučanje vode. Oko nas mrak, a iznad nas nebo. Bez riječi buljimo u njega, milijardu zvijezda, inače sakrivenih smogom i svjetlima velegrada žmirka prema nama i pokazuje koliko je čovjek zapravo mali. Robi ponavlja nešto u stilu ˝ko ovo može platit˝, a ja samo klimam glavom u mraku. Hipnotizirani smo tom raskoši jedno vrijeme, a onda nas Krupa vraća na ovaj svijet. Huk rijeke vuče nas do mosta, i ovako u mrklom mraku Krupa obećava. Liježemo.

Ujutro se budimo lagano potrgani pa oblačim vathoze i idem se umiti u rijeku. Hladna voda mi godi. Robi sklapa mušičarac, a ja svoj špiner. Idemo! Oko mosta je Krupa plitka i brza, no već 20-ak metara uzvodnije je duboka i spora. Toliko duboka i toliko spora da u sebi mislim da će me kompa napeglat na muhu ko zadnjeg papka i da su mi jedina šansa da se upišem ti brzaci. Prvi izbor mi je tonući vobler, koji pokreće nešto manjih riba, ali ga samo poprate. Stavljam leptir trojku, zabacujem uzvodno koliko ide, rolam uz dno, ali ne dobivam nikakav odgovor, niti nagovještaj zainteresiranosti. Kačim jig na kopču, tu i tamo se koja zainteresira, ali odustane već na pristojnoj udaljenosti. Skidam kopču, vežem direkt, opet 0 bodova. Stavljam pink nimfu, mislim si, možda negdje leži neka kamikaza.. Ne leži.

Već ulazimo u kanjon koji se pod 75° urušava prema vodi i opet mi kroz glavu prolazi ona misao od sinoć. Koliko smo mali.. Veremo se po stijenama i dolazimo do jednog od mnogih remek djela prirode. Kristalno čista rijeka, moćan slap koji se urušava sa visine i kanjon dubok 20-30 metara ostavljaju bez riječi i daha. Robi fotka pod slapom, zaboravio je i na štap i na cijeli svijet, vjerujem, a ja si mislim da je vrijeme da se upišem. Kopam po kutijama i nalazim kineski pilker od nekih 5-6 cm i 10-ak grama kupljen ove zime. 5 komada za 5 $ cca, sa free shippingom. Prvo provlačenje ne daje rezultata, no već u drugom imam ribu. U jakoj struji riba se dobro bori, ghetto rider odrađuje savršeno i uskoro mi se ukazuje riba. Dovlačim ribu okrenutu na bok i na prvu mi se čini da sam ulovio kalifornijsku. Na drugu- potočara, ali ovakvu još nisam vidio. Metalik pastrva, kako je to Robi kasnije rekao, kad sam ga uspio dozvati. Par fotki i bok, bok, metalizirana ljepotice. I, da, manja je nego sam mislio na prvu.

Lovim još jednu sličnih dimenzija i s obzirom da ne možemo dalje, vraćamo se nizvodno. Kinez daje još par riba, meni prve pastrve dobivene na tvičani pilker, a onda ostaje na grani na drugoj obali, nakon što je par pastrva oko 30 ostavio ravnodušnima. Onoj od 40 i kusur koja je lijeno proplivala sredinom rijeke nisam ni htio bacati..

Nizvodno od mosta se i Robi upisuje, u brzaku u kojem se ni kamenje valjda ne osjeća sigurno, ja na nekakvoj potopljenoj grani u 3 zabaca ostavljam 3 varke, nizvodnije ne možemo pa se polako pripremamo za povratak u svijet koji nas inače okružuje.

Takav je život. Ono što veseli je da smo uživali u jednom djeliću zemaljskog raja kojem se kad život stisne možemo vratiti i uživati u netaknutoj prirodi, prekrasnoj rijeci i pastrvama koje vole kineze.

PS: prva stvar koju sam napravio kad sam se spojio na net je bila da sam opet pogledao slike Krupe, a druga da sam naručio 10 kineza. Nek se nađe za drugi put.