Monthly Archives: May 2013

Dobra

Prošlih sezona znali smo već početkom 3. mjeseca zapaliti na neku od rijeka sa pjegavima i- popušiti. Ove godine, zbog stvarno duge i hladne zime gađati otvorenje bi bilo suludo, a kasnije su nam planove omele kiše koje su inace prekrasne rijeke pretvorile u smeđe bujice. A mi u ribolov još uvijek idemo iz gušta. I tako, kad otvarate sezonu na pastrvu (lovostaj do 1.3. u većini Hr) tek u svibnju, normalno da ste napaljeni i imate velika očekivanja.

Krenuli smo oko 6, u 8 već sjedimo na terasi birca i skulirano pijuckamo kavicu, iako nam svima pogled bježi prema rijeci, dugo je bilo, dugo se nismo vidjeli. Oko 9 konačno kopčam varku i zabacujem.. Gađam mirnjak iza kamena, okrećem ručicu rolu, čekam bljesak boka i čvrgu na vrhu štapa.. Da, baš! Idućih pol sata se niš ne događa, malo malo pogledavam prema Robiju i pitam se kaj si misli o papku koji u rijeci sa krasnom poplacijom pastrva ne mre prevarit ni jednu.. Prvi dubljak mi donosi ribu, ali ju gubim. Dopratila je tvič odnekud i pod obalom se samo objesila na njega. Nikakav udarac je rezultirao nikakvom kontrom, malo je pljuskala po površini i rekla mi bok-bok. Oke, bar nešto. Brzaci ne donose ništa i dolazimo na ravnu šnitu prije slapa. Tu mi je prošle godine vobler dopratila riba preko 50 cm i svaki put joj se nadam, kolko god to nerealno bilo.

Ove godine tu sam doživio lagani slom živaca jer toliko praćenja još nisam doživio na tako malo prostora i u tako kratkom vremenu. Bacam pod drugu obalu i tvičam i skoro svaki zabac mi doprati riba koju sam zainteresirao, ali ne dovoljno da primi. Leptir ne j… 5%. Vidim sve što se događa u bistroj vodi, ali ne vjerujem da su toliko nepovjerljive i oprezne. Četrdesetka mi dvaput napada vobler, ali zatvara usta pred njim, predomišlja se u trenutku kad sam već bio spreman za kontru. Mrvicu uzvodnije zatežem jednu, imam ju 2-3 sekunde na štapu i otkačuje se. Tu pucam, već sam zamahnuo da bacim štap u vodu, onda mi dolazi da sam luviasa platio 2 kile kuna, a yasei mi je priuštio toliko veselja da to jednostavno nema smisla. Sjedam uz vodu, tresem se (a ribolov bi trebao opuštati!) i palim cigaretu pa još jednu. Dupla doza nikotina me smiruje, par puta duboko udišem, idemo dalje. Na uzvodnije terene, možda budemo bolje sreće.

U startu dobivam par manjih, onda koliko sam dug i širok padam u vodu i tu mi se tlak lagano vraća u normalu i počinjem normalno funkcionirati. Nema veze što sam mokar od glave do pete i što mi mob i fotić ne rade, ribe su proradile. I to kako.

Oko 2, nakon 6 sati muke- klik. Vrijeme se počelo mijenjati, neki oblaci su se pojavili i kao da se i voda mrvicu zamutila. Na kopču stavljam agliu trojku kojoj je krilce nekad bilo zlaćano, ali je već potamnilo i matiralo i počinje rodeo. Na potezu od 20-30 metara vadim ribu za ribom, kao da to više nije ta rijeka, taj dan, te ribe. Oprezne i ćudljive pastrve postale su gladne i odvažne, kamikaze koje udaraju kao da nema sutra. Uzvodnije u dubljaku prvo plašimo lijepog klena a onda na 7-8 cm dug dankraftov tvič ista stvar- riba za ribom. Ove su manje, njih puštamo bez slikanja.

Zadnji dio puta ne lovimo nešto, tek tu i tamo zabacim na izglednije mjesto, ulovili smo dovoljno i Robi je (po običaju) napravio super fotke. Više pazimo da ne pljusnemo u vodu jer je kanjon zeznut za proći i bez opreme, a kamoli sa njom i čekamo kad ćemo ugledati auto i pojesti nešto. 10-ak sati gaženja po vodi umori čovjeka. Uživajte u fotkama..